Vukovarski spomenar

Vukovarski spomenar

Nekada davno spomenari su bili svakodnevna pojava. Tadašnji ljudi bili su mnogo svjesniji vlastite prolaznosti nego što smo mi danas, pa su zato nastojali sačuvati uspomenu o sebi i o drugima. Nabavili bi kakvu podeblju teku (po mogućnosti da je uvezana u kožu ili svilu i da ima nešto zlatotiska), pa bi onda od prijatelja, znanaca i rođaka tražili da im se u spomenar upišu. I, svi su to vrlo zdušno i vrlo ozbiljno činili: sastavljali su stihove, ispisivali mudre izreke, risali palme i zalaske sunca, moleći u svom tekstu vlasnika spomenara da ih nikad ne zaboravi, kao što neće ni oni njega.

Pri tome onaj tko se u spomenar upisivao nije vodio toliko računa da ostavi traga o sebi, koliko o tome da izrazi svoje osjećaje prema vlasniku spomenara. Svi oni stihovi, sve mudre izreke i crteži, zapravo su govorili o njemu, i tako je vlasnik spomenara doznavao da je omiljen i cijenjen; a radi takve spoznaje isplatilo se potrošiti nešto novca i truda na onu bilježnicu sa zlatotiskom.

Te sam se institucije sjetio onda kad su mi u Matici hrvatskoj predložili da od triju mojih knjiga o Vukovaru načinimo izbor i tako sastavimo nešto novo i možda zanimljivo. Zamislio sam tada da je i Vukovar zapravo osoba, da je i on vlasnik nekakva velikog spomenara.

U taj spomenar upisali su se već do sada svi oni koji su ondje nešto gradili, pisali ili slikali, svi oni koji su pomogli razvoju grada, svi oni koji su grad u ratu branili i svi oni koji su u njemu naprosto živjeli, iskazujući tako svoju ljubav prema njemu.

Zaključio sam, dakle, da ni ono što sam ja o Vukovaru napisao ne može biti ništa drugo do skroman zapis u spomenaru. I, baš kao i kod svakoga spomenara, ni ovdje nije najvažnije da vlasnik zapamti mene, nego je važno da ja napišem što mislim o njemu i da tako pridonesem da spomenar bude deblji — ako već ne i ljepši — a da vlasnik shvati koliko mi je do njega stalo.

Zato ova knjiga zapravo i nije spomenar, nego je zapis u spomenaru, jedan od mnogobrojnih zapisa. Pravi spomenar mnogo je veći, u njega se i u ovom trenutku mnogi upisuju, pomažući Vukovaru da se digne iz pepela i da opet bude što je bio. U njega će se upisati i svi oni koje ova knjiga potakne da u Vukovar odu, pa čak i svi oni koju tu knjigu budu uopće čitali.

Pravi spomenar zapravo je Vukovar sam: on je omašna, bogato uvezana knjiga s mnogo zanimljivih zapisa.

Pavao Pavličić

U Zagrebu, 19. rujna 2007.

DUNAVSKI ESPERANTO

Vukovar nema svoga dijalekta. Kad slušate Vukovarce kako govore, zapazit ćete da, doduše, pomalo otežu, ali da se njihovo narječje inače jedva razlikuje od književne štokavice. Dapače, u tome su prilično širokogrudni, pa zato hladnokrvno miješaju ikavske, ekavske i ijekavske riječi. Tamo se, na primjer, kaže mleko i lepo, ali se isto tako uvijek kaže grijati, sijati. Tu je i šokačka ciglja i srijemski čokot i književna općina. U Vukovaru se prepleću razni jezični utjecaji, ali ta mješavina jedva da se može prepoznati kao specifično vukovarska.

I to je na svoj način u redu: kakav je položaj Vukovara, takav mu je i govor. Jer, teško je, na primjer, reći gdje se Vukovar nalazi, u kojoj pokrajini. Mnogi će reći da je to Slavonija, kazat će to i mnogi Vukovarci; a opet, Vukovar je središte Srijemske županije, pa se nitko u tom gradu neće odreći ni te srijemske pripadnosti. A oni koji najviše drže do preciznosti i vole kuriozitete, reći će ovako: Vukovar se zapravo nalazi na međi Srijema i Slavonije, pa ga Vuka, tekući kroz samo njegovo središte, dijeli na srijemski i slavonski dio. I to će onda biti nov dokaz o graničnom položaju toga grada.

Netko se drugi možda i neće s tim složiti, pa će dokazivati nešto sasvim deseto, i po svoj prilici neće ništa dokazati. A nije ni čudo: Vukovar se, izgleda, i ne da geografski precizno smjestiti, jer on je i Srijem i Slavonija, a graniči s Bačkom, pa je tako više toga u isto vrijeme. Je li onda čudo što je i njegovo narječje mješavina? Je li čudo što govor Vukovaraca najviše nalikuje na govor nekoga tko se mnogo selio, pa je svuda gdje je živio ponešto pokupio?

A kad se Vukovarci počnu doista seliti — radi posla, školovanja, ili iz obiteljskih razloga — onda im taj njihov govor posve određuje sudbinu i način života. Budući da nemaju izrazitoga dijalekta, oni lako prihvaćaju govor sredine u kojoj se nađu, pa ih vrlo brzo i ne možete razlikovati od starosjedilaca. Je li vam se ikad dogodilo da po govoru prepoznate Vukovarca, kao što bez greške prepoznajete Dubrovčanina ili Ličanina? Dakako da nije, a ja vas uvjeravam da i neće.

A što je još važnije, oni po govoru ne prepoznaju ni jedni druge kad se susretnu negdje izvan zavičaja. Zbog toga ostaju jedni drugima nepoznati: u Zagrebu, recimo, živi mnogo Vukovaraca, ali niti se poznaju niti se kada susreću. Oni se ne ponašaju kao ljudi iz istoga kraja: niti jedni drugima pomažu, niti su jedni prema drugima sentimentalni, niti se, uopće, vladaju kao da su jedni drugima zemljaci, sa svim onim što uz tu riječ kod nas ide. Nije to zato što bi njima nedostajalo ljubavi prema zavičaju i ljudima iz zavičaja; obratno, teško je igdje naći takvih lokalpatriota kakvi su Vukovarci. Ne, to je zbog njihova govora, koji im ne dopušta da drugačije postupaju.

Jer, navikavši se od rođenja na onu svoju vukovarsku jezičnu mješavinu, oni ne samo da lako prihvaćaju govor sredine u kojoj žive, nego isto tako, ako ne još i lakše, prihvaćaju književni jezik. Prihvaćaju, dakle, nešto što ne pripada nikome posebno, nešto što je opće i zajedničko, što je službeno i što je neka vrijednost kojoj svi treba da teže. Oni se diče time što govore onako (ili gotovo onako) kako se govori na radiju, pa lako postaju spikeri ili glumci, ali se još više diče time što preko jezika usvajaju i sve druge opće vrijednosti.

Jasno je i zašto: kako je s govorom, tako je i sa svim ostalim, premda sve od govora počinje. Vukovarci silno vole svoje lokalne specijalitete (štuku i Vuku, kotlić i fraklić, vino i ino), ali ne misle da su njima presudno određeni. Zato ih nećete čuti da time gnjave svoje sugovornike, kao što ih nećete vidjeti na zavičajnim skupovima gdje javno sline o sebi i o svome gradu kao o nečemu najboljem pod kapom nebeskom. Oni vjeruju da ih svijetu približava ono što taj svijet može razumjeti, i ono što je u njihovoj zavičajnoj prtljagi svjetsko. A to je prije svega govor, a s njime i čitav svjetonazor. Zato su u javnosti uvijek na strani općih vrijednosti, dok ono što je lokalno ostavljaju za po kući, kao što kod kuće konzumiraju fine zalogaje iz rodnog kraja.

To, kao što rekoh, ima stanovitih nedostataka, u ovom svijetu punom zavičajnih klubova i pokrajinskih lobija. Nema među Vukovarcima nijednoga koji bi se mogao pohvaliti da se domogao posla ili stana samo zato što je Vukovarac. Svaki je morao imati neke vlastite kvalitete, jer se dokazivao pred ljudima koji ne znaju ni naći Vukovar na karti. Vukovarci imaju malo moći, i koriste se njome na osobit način, pa i nije neka sreća biti Vukovarac kad dođe do gustoga.

Ali ima to i stanovitih prednosti. Jedna je od tih prednosti u tome što su Vukovarci dobro kamuflirani (kriju se, lukavci, iza književnog jezika i općih vrijednosti), pa zato u svakom času mogu odnekud iskrsnuti, kao što su i stali iskrsavati u ovim teškim vremenima, i to uvijek na opće dobro. Druga je prednost u provjerenoj činjenici da se svatko tko dođe u Vukovar lako vezuje za njega: ne samo da se zaljubi u njegove krajolike nego prihvati i njegov pogled na svijet, pa čak i njegov govor. Treća i najvažnija prednost leži u tome što svaki čovjek koji govori književnim jezikom i ima stanovitu širinu zapravo i jest Vukovarac: doista, upravo se danas može čuti mnogo osoba rođenih i odraslih u sasvim drugim krajevima gdje izjavljuju kako se osjećaju Vukovarci. A ništa bolje od toga Vukovar ne može poželjeti: kao nagradu za svoje stalno nastojanje da bude isto što i cijela ova zemlja, doživio je da cijela zemlja želi biti Vukovar.

Možda vam se sve ovo čini nevjerojatno i pretjerano. Ali, to je samo zato što sam vam to morao napisati. Da ste me mogli čuti kako govorim, odmah biste mi povjerovali sve do posljednje riječi.

DUNAVUKA

Činjenica da Vukovar leži na dvije rijeke, Vuki i Dunavu, nipošto nije samo zemljopisni podatak. Jer, te su dvije rijeke međusobno toliko različite da u tome ima nečega simboličnog.

Pogledajte samo. Vuka je mali, spori, ravničarski vodotok što vijuga kroz selendre poznatih i običnih imena. Puna je trske i žaba, kratka, jednostavna i bez iznenađenja; izvor se njezin nalazi tek na pola dana hoda od Vukovara, a Vukovar je najveće naselje u njezinoj blizini, pa već i to o nečemu svjedoči. Po njoj se ne može ni ploviti, nema tu nikakva ozbiljnijeg ribolova, ni veslanja, ni jedrenja. Vuka je, reklo bi se, ono najmanje što jedna rijeka uopće može biti.

Kao što je Dunav ono najviše. Njegov se izvor nalazi na jednom kraju Europe a ušće na drugom, on je kao nekakva okosnica kontinenta. Po njemu plove brodovi na kojima se govori desetak jezika, vijore zastave zemalja s različitim društvenim sistemima i narodnim običajima, prevozi se roba za koju bez Dunava ne bismo ni znali da uopće negdje postoji. Niz Dunav se spuštaju svjetski splavari i jedriličari, prolaze šarene regate, tu veslaju europski asovi, a bijeli putnički brodovi dižu velike valove. Malo je toga što postoji na svijetu a da ne bi postojalo i na Dunavu.

Čim se to ovako opiše (naravno, donekle pristrano i lokalpatriotski, ali ipak istinito), jasno je po čemu su te dvije rijeke simbolične i po čemu obje presudno utječu na Vukovar. Vuka je, dakako, alegorija svega onoga što je malo, blisko i domaće, prisno i drago, ali i svega onoga što znači skučenost, skromne mogućnosti, male domete, žablji kreket, a ponekad, da prostite, i ustajalost. Ona je — sa svojim nereguliranim obalama, svojim meandrima i žabokrečinom — simbol nemogućnosti da se pobjegne od ovoga tla i njegovih ograničenja. Dunav je, dabome, sve suprotno od toga: on je svijet, i sve ono što je u Vukovaru svjetsko; on je sa svojim brodovima i pompoznim regatama, gliserima i robom u šlepovima — europska dimenzija toga grada, njegova upućenost na Europu i njegova ovisnost o njoj.

To je toliko očito da i ne treba dokazivati. Evo ipak još nekih dokaza. Dvije rijeke potvrđuju svoju simboličnu narav i onim lijepim i onim ružnim što donose. Vuka je, na primjer, i spora i blatna, kadikad i smrdljiva, ali na njoj su nekada svakog proljeća tako cvali lopoči da se to jedva može opisati: prekrivali bi čitavu njezinu razljevenu površinu bijeleći se unedogled, kao sag od cvijeća. Ništa slično na Dunavu nije moguće. No, on je, s druge strane, donosio putničke brodove i šlepove, a na njima knjige, klavire, umjetničke slike, nogometne lopte, dame za provod, novine i časopise, čak i prvi avion. Vuka je, dakle, davala prirodnu ljepotu, a Dunav duhovnu. Simbolično, nema šta.

Simbolično je bilo čak i ono što se s te dvije rijeke povremeno događalo, i kako se događalo. Obje su, naime, ciklički plavile Vukovar. Ima li se na umu značenje Dunava i Vuke, onda se te poplave i ne mogu shvatiti drugačije nego kao najezde dvaju principa što ih rijeke utjelovljuju.

Poplave Dunava značile su porast i prevlast onoga što je u Vukovaru i u njegovu duhu europsko i svjetsko; poplave Vuke značile su prevagu onoga što je lokalno i domaće. I doista, Vukovar se uvijek nekako kolebao između toga dvoga: čas ga je privlačio kozmopolitizam, široki vidici, velik zamah, a čas opet male relacije, domaće petljancije, naškost i ljubav prema rodnom tlu. Stalno je varirao između te dvije crte svojega identiteta, pa njegova povijest i nije ništa drugo nego smjenjivanje čas jedne, čas druge od tih crta.

Pa je li onda čudo što je ušće Vuke u Dunav, u samom središtu grada, posljednjih desetljeća nekoliko puta regulirano i premještano? Kao da je Vukovar neprestano osjećao kako se glavni problem sastoji u tome što su rijeke simbolične, i u tome što se njihova dva utjecaja moraju usvojiti i prihvatiti; zato je nastojao da što bolje uredi spoj Dunava i Vuke — spoj svjetskoga i lokalnog u vlastitoj naravi — a da time nikada nije bio posve zadovoljan.

Ali, nije se nikada odricao ni jedne od tih komponenata. Kao da je oduvijek znao da ni bez jedne ne može, da ni bez jedne od njih ne bi bio ono što jest. A to je i prirodno: postojalo je u njemu jedno mjesto, podosta uzvodno od ušća, koje se zvalo Priljevo, i to zato što su se tu vode prelijevale; Dunav i Vuka ondje su se povremeno spajali, spontano i neslužbeno, miješajući svoje vode. I to je, naravno, bilo u najvišoj mjeri simbolično, jer je pokazivalo što se zapravo događa sa simboličnim Dunavom i simboličnom Vukom u Vukovaru, koji je time i sam postajao simboličan: on je bio metafora zemlje kojoj je pripadao. Jer, i ona se neprestano trudi da spoji lokalno i svjetsko, da svijet dovede na svoje prostore i da svoje vrijednosti ponudi kao doprinos svijetu.

Pa je li onda čudo što je u toj zemlji Vukovar tako lako postao simbol, i što simboličnost njegova položaja odjednom svi vide, što taj grad sad svi osjećaju svojim više nego ikad? Preko njega su svi oni koji nikad nisu u Vukovar ni nogom stupili iznenada shvatili kako u sebi nose svatko po jedan Dunav i po jednu Vuku, i kako se od njih i sastoje.

Vukovar je to, dabome, osjetio žešće od svih. Jer, u ovom se ratu na Vukovar pucalo i preko Dunava i preko Vuke, i tako se opet pokazalo da te dvije rijeke uvijek idu skupa i da ih obje treba skupa braniti. I Vukovar ih je i branio, znajući da brani sebe, dok smo svi mi ostali osjećali da brani i nas.

Pokazalo se da su Vuka i Dunav i najsigurnija njegova zaštita: i nakon svega što se dogodilo, Vukovar je ostao Vukovar, i nastavio je simbolizirati ono što simbolizira. Zbog Dunava i Vuke, njegov se identitet ne može uništiti: zbog Vuke, on će uvijek biti povezan s onim slavonskim krajolikom kroz koji ta rječica teče, zbog Dunava, on će uvijek biti dio svijeta.

I to se nikada ne može promijeniti, kao što se ne mogu promijeniti ni tokovi Dunava i Vuke.