Učiteljeva desetljeća

Duško Lončar, Živjeti s umjetnošću (eseji, govori i likovne kolumne), Ogranak Matice hrvatske Novska, Novska, 2007.

Ogranak Matice hrvatske iz Novske objavio je vrlo poticajnu knjigu Duška Lončara, pod naslovom Živjeti s umjetnošću (eseji, govori i likovne kolumne). Duško Lončar, domaći sin (rođen 29. prosinca 1932. u Paklenici pored Novske), umirovljeni je prosvjetni djelatnik koji je najveći dio svoga radnog vijeka proveo u Novskoj. Pripada starom prosvjetarskom naraštaju koji se osim osnovnom djelatnošću bavio u svome gradu i životnome okruženju i kulturnim stvaralaštvom, pišući književna djela, organizirajući, otvarajući, prikazujući i opisujući likovne izložbe, potičući dramsko stvaralaštvo ne samo pisanom riječju već i redateljskim angažmanom. Rezultat su prijeđenoga puta prvenstveno učenici, odgojeni u ljubavi prema kulturi i duhovnosti, ali i Lončarevi radovi koji skupljeni, odnosno ukoričeni omogućavaju uvid, ne samo u rad učitelja (s magisterijem) već su, zbog vremenskog odmaka, svjedoci kulturnog i duhovnog života u Novskoj, potvrđujući staru istinu da je provincija za vuglom, kako je to lijepo napisao naš istaknuti matičar, Zvonimir Bartolić. Rezultat prijeđenog puta je i Lončarevo članstvo u DHK. Primjer Duška Lončara potvrđuje staru istinu da bez entuzijasta, odnosno ljudi koji su voljni raditi na polju kulture, ne zbog novca, već zbog unutarnjih potreba, ništa se velikoga ne može stvoriti. O njegovoj predanosti izvannastavnome radu svjedoče do sada objavljene knjige: Ranjena ptica (1994), Kasne basne (basne i epigrami) (1999), Nacvrckani epigrami (2000), Proza i poezija Ive Kozarčanina (2001), Zavičajna čitanka (2004), Književne prosudbe – s razlogom (2005).

Knjiga Živjeti s umjetnošću, kako joj naslov govori, donosi zbir Lonačarovih eseja, govora i likovnih kolumni u lokalnome glasilu, u višedesetljetnom razdoblju, od gimnazijskih dana u Križevcima, do posljednjih godina. Svi uvršteni tekstovi pisani su kompetentno s metodičkim uobličavanjem, otkrivajući autorovu nakanu da, ne samo stručno informira o predmetu, već i da potakne kod čitatelja, ako ne ljubav, ono bar zanimanje za konkretnog umjetnika i umjetnost kao takvu. Na trenutke njegovi su zapisi sjećanja na druženje s pojedinim slikarima i kiparima, ali prevladavaju objektivne ocjene i prosudbe autora i njihovih djela izloženih u Novskoj. Knjigu je Duško Lončar otvorio Zapisom Vlade Gotovca: »Svijet nije slika: kad je jednom naslikana / slikar može nestati. / Svijet nije slika koja se može zamijeniti za slikara. / Svijet je slika u kojoj gledamo slikanje, / zamjenjivani za sliku, za kist i za sve što je nevidljivo. / Svakim trenutkom te slike prolazi krvavi put Slikarevog Srca.«

Osobni odnos prema likovnosti, iskazao je riječima: »Slika je oduvijek bila radost mome oku i duhovna satisfakcija za sve otete mrvice ljepote koje mi je već u ranoj mladosti život nesmiljeno otimao.«

Neka nam je dopušteno istaći esej tekst Hrvatska mrtva priroda, zapravo slovo što ga je Duško Lončar održao 1996. godine prilikom otvaranja izložbe poznatog umjetničkog fotografa Željka Gašparovića, s temama iz ratom razorene zapadne Slavonije.

»Gasparovićev objektiv« – piše D. Lončar – »znalački je fiksirao sliku nasilja na kućama, pticama i drveću. Ranjeni krovovi kuća u Lipiku (Stari krovovi), slomljeno drveće i razorene kuće u Starom Grabovcu, tom devetom krugu novljanskog ratnog pakla (Uprisutnjena smrt), najekspresivniji su eksponati Hrvatske mrtve prirode koju je Gašparović istrgnuo iz jednog zlog vremena i preselio ih u kadrove svojih umjetničkih fotografija da tamo traju kao etička i estetska poruka što prkosi zaboravu.

U svim eksponatima Gašparovićeve Hrvatske mrtve prirode iskusni motritelj prepoznat će znakove nesalomljivosti hrvatske narodne duše koja poput feniksa iz pepela zrači novim životom.«

Navedene riječi dobivaju na težini, zapravo otkrivaju etiku književnika, ali prije svega narodnog učitelja, ako znademo da ih je napisao (neka mi Duško Lončar oprosti na riječima koje slijede) pripadnik srpske nacionalne manjine. Kao što priliči domoljubu, ostao je u svome gradu, uz svoje susjede i sugrađane, uz hrabre ljude koji su branili svoju zemlju i svoje pravo na slobodu. Stoga knjigu koju predstavljamo trebamo doživjeti i kao priznanje i kao zahvalnost, a možda bi bilo točnije kazati, kao obostranu ljubav Duška Lončara i Novske, u čijem je Ogranku Matice hrvatske djelatan član.

Knjiga Živjeti s umjetnošću, plijeni pozornost tehničkom izvedbom i likovnom opremljenošću. Može se govoriti o divot-izdanju.

Đuro Vidmarović