Talijanski za napredne

Talijanski za napredne

Titula najuspjelijega filma prikazana na reviji zasigurno pripada slikovitoj, oporoj, emotivnoj i tjeskobnoj egzistencijalističkoj drami Nepostojeća zvijezda (La stella che non c´e) angažiranoga filmaša Giannija Amelija

I druga smotra suvremenoga talijanskog filma, organizirana u suradnji Talijanske federacije kinoklubova i Talijanskoga kulturnog instituta u Zagrebu, te uz potporu Hrvatskoga filmskog saveza, Odsjeka za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Universita per Stranieri Dante Alighieri iz Reggio Calabrie, ljubiteljima sedme umjetnosti i svima zainteresiranima za kulturu naših prekomorskih susjeda ponudila je nekoliko uistinu vrijednih naslova.

Titula najuspjelijega filma prikazana na reviji zasigurno pripada slikovitoj, oporoj, emotivnoj i tjeskobnoj egzistencijalističkoj drami Nepostojeća zvijezda (La stella che non c´e) angažiranoga filmaša Giannija Amelija. Redatelj koji je crnohumornom dramom Lamerica, pričom o dvojici talijanskih varalica grubo suočenih s kaosom i beznađem ranoga tranzicijskog albanskog društva, pokazao iznimnu vještinu u bavljenju temama nacionalnog identiteta i kulturoloških razlika, a naslovom Kradljivac djece (Il ladro di bambini), storijom o maloljetničkoj prostituciji i složenim obiteljskim odnosima, iznimnu osjetljivost na socijalne probleme i turobne priče o ljudima s društvenoga ruba, filmom Nepostojeća zvijezda učinkovito objedinjuje navedene tematske preokupacije. Riječ je o neobičnu filmu ceste i parafrazi drame Izgubljeni u prijevodu, priči o razočaranom i osamljenom Vincenzu (izvrsni Sergio Castellitto), sredovječnom inženjeru zaduženu za održavanje visokih peći koji, ustanovivši kvar na stroju prodanu kineskoj industrijskoj delegaciji, odluči otputovati u Kinu i pomoći u popravci stroja. Tijekom duga i neizvjesna putovanja u nepoznato, senzibilni i ogorčeni Vincenzo, čovjek sugerirano nevesele i možda tragične obiteljske prošlosti, zbližit će se s mladom kineskom prevoditeljicom (primjereno suzdržana Tai Ling), siromašnom samohranom majkom koja je prekinula studij i Vincenzovom krivnjom ostala bez posla, čime se svrstala na samo dno patrijarhalnog i konzervativnog kineskog društva te, u borbi za preživljavanje, osudila na zatomljavanje majčinstva i život nomada. Brodeći rijekom Jang-Ce prema pokrajini Huang, Vincenzo će s djevojkom razviti neobičan prijateljsko-zaštitnički odnos s naznakama potencijalne romantične veze, do koje zbog kulturnih i generacijskih razlika ipak neće doći. Tijekom njihova putovanja Vincenzo će izgubiti predrasude o Kini, društvu izrazitih suprotnosti u kojem se tradicionalizam hrve s modernizmom, a suvremeni poslovni tornjevi izmjenjuju s potleušicama bez minimalnih uvjeta za život, istodobno s djevojkom kao katalizatorom doživljavajući osobnu katarzu. Naposljetku, kad se par nađe na provincijskoj željezničkoj postaji koja vodi u beskraj (odnosno u budućnost), postaje razvidno da su Vincenzo i mlada Kineskinja pronađeni u prijevodu.

Nagrađivanim jednosatnim dokumentarcem Naš dragi Pasolini (Pasolini prossimo nostro) redatelj Giuseppe Bertolucci, brat slavnoga Bernarda Bertoluccija s kojim je surađivao na scenarijima filmova Dvadeseto stoljeće i Mjesec, vodi nas na set kontroverznoga filma Salo ili 120 dana Sodome glasovitoga radikalnog umjetnika Piera Paola Pasolinija. Dok ekranom promiču dijelovi autorova razgovora s redateljem, pjesnikom, filozofom, slikarom i dramatičarom Pasolinijem, kolažirani fotografijama snimljenima na setu njegova posljednjeg filma, ekranizacije De Sadeova romana u kojoj Pasolini oslikava ekstremno totalitarno društvo kojim caruju smrt, nemoć, frustracija i impotencija sve do konačnog uništenja, u podlozi odjekuju umjetnikova razmišljanja o tada (sredina 1970-ih godina), ali i danas intrigantnim temama. Totalitarna i represivna narav neokapitalizma koji pod krinkom perspektivnosti i potrošačkoga raja nudi destruktivnost, licemjerje skučena građanskog univerzuma, nezajažljivi i razorni urbanizam, odnos tradicionalnog i modernog teatra, konformizam lijeve inteligencije, nužnost razotkrivanja iluzija te propitkivanje smisla umjetnosti u suvremenom društvu samo su neke od tema o kojima Pasolini iznosi očekivano britka i radikalna stajališta.

Potaknuti najavljenim zatvaranjem i prenamjenom starog rimskoga kina Apollo 11, smještenu na trgu Vittorio u četvrti Esquilino, u kojoj su Talijani nacionalna manjina, a koju naseljavaju (i)legalni imigranti iz raznih dijelova svijeta, no ponajviše sa sjevera Afrike, glazbenik Mario Tronco, skladatelj filmske glazbe, i dokumentarist Augustino Ferrente godine 2001. odlučili su pokušati omesti namjere gradskih vlasti i kino preurediti u imigrantski kulturni centar. Vodeći se mišlju da je glazba put do srca i univerzalni ključ za sva vrata, Mario se upustio u formiranje Orkestra s Trga Vittorio, u koji je želio uključiti darovite inozemne glazbenike, te čijim je završnim koncertom naumio javnost senzibilizirati za manjinska pitanja. Mukotrpno višegodišnje okupljanje osebujnih umjetnika, tijekom kojega su došle do izražaja međuljudska solidarnost i sloga u posvećenosti zajedničkom cilju, ali i nepomirljive karakterne razlike i neobuzdani ego pojedinih glazbenika, redatelj Ferrente marno je bilježio kamerom, stvarajući živopisno i nerijetko duhovito suzvučje dinamičnih plesnih ritmova i komedije karaktera.

Sugestivan pseudodokumentaristički postupak, angažirana obrada intrigantne teme sraza različitih rasa i kultura, naznaka zanimljiva zaštitničko-erotskog međurasnog odnosa te otvoreni zagovor nužnosti da talijansko društvo, želi li opstati i razvijati se, mora prihvatiti neke segmente afričke kulture i načina života, najveće su vrline i najintrigantniji motivi drame Pisma iz Sahare (Lettere dal Sahara) redatelja Vittoria de Sete. Nažalost, storija o mladom Senegalcu Assaneu, bistru momku koji u potrazi za boljim životom odlučuje prekinuti studij i ilegalno emigrirati u Italiju, opterećena je stereotipnim prikazom rasne netrpeljivosti, odveć doslovnim i plakatnim zagovorom suživota i tolerancije (dodatno podcrtanim patetičnim završnim predavanjem senegalskoga seoskog učitelja đacima koje jednog dana očekuje Assaneova sudbina), površnim prelaženjem preko važnih epizoda protagonistove odiseje i prilično nejasnim i motivacijski nedefiniranim postupcima sporednih likova.

Humorna romantična drama Okrznuti se (Sfiorarsi) kazališnoga, filmskog i televizijskog redatelja, scenarista i glumca Angela Orlanda bavi se nesređenim emotivnim životima samohrane majke Céline (odlična Valentina Carnelutti), glumice na pragu srednjih godina uhvaćene u procijepu propale dugogodišnje veze i pokušaja dobivanja istaknute filmske uloge, te njezinog vršnjaka, nezrela i egoistična fotografa Paola (redatelj Angelo Orlando), slabića odrasla u sjeni posesivne majke koji ljubavnu utjehu bezuspješno traži u zagrljaju sedamnaestogodišnje srednjoškolke. Kad se ponada da je u Paolu pronašla muškarca svoga života, Céline će se još jednom razočarati, a zgodno dramaturški koncipiranu priču o nizu njihovih mimoilaženja i kratkih susreta redatelj uprizoruje razmjerno vješto, cjelinu obogaćujući duhovitim životnim detaljima i galerijom solidno profiliranih i slikovitih osoba iz okoline dvoje protagonista.

Valentina Carnelutti nastupa i u pretencioznoj i dobrano zamornoj tinejdžerskoj drami Brđanin Jimmy (Jimmy della collina) Enrica Paua, storiji o nesigurnu, problematičnu i autodestruktivnu mladiću sa Sardinije koji nakon neuspješna pokušaja krađe dospije u popravni dom otvorenoga tipa. Adaptacija romana Massima Carlotte izrazito je neujednačeno i donekle zbrkano ostvarenje čiji su najveći problemi arogantni i antipatični protagonist s kojim je nemoguće suosjećati i posve suvišne scene njegovih nejasnih fantazmagoričnih vizija i pomaknutih duševnih stanja.

Naposljetku, vrijedi spomenuti i kratke filmove Baiano Elisabette Bernardini, poetičnu minijaturu o dvojici najboljih prijatelja koji prostornu i vremensku udaljenost više desetljeća krate igranjem partije šaha, te atmosferičnu i snažnim simbolizmom nabijenu intimističku priču Kad se vatra ugasi (Quando il fuoco si spegne), djelce koje u svega četrnaest minuta uspijeva plastično dočarati unutarnji svijet starije žene koja se čitavoga života bori protiv traumatičnih sjećanja na proživljene užase u nacističkom koncentracijskom logoru. Predvečer, kad se izduže sjene, tjeskoba gospođe Vilme Braini ponekad postaje nepodnošljiva.

Josip Grozdanić