Struka plus politika jednako...

Struka plus politika jednako...

Prvo okupljanje arhitekata zajedno s povjesničarima umjetnosti s Radovanom Ivančevićem na čelu, izazvano je kritikama uređenja Cvjetnoga trga u Zagrebu. Iako s polovičnim konačnim uspjehom, struka je tada imala snagu utjecaja na gradsku politiku. S druge strane, iz Udruženja hrvatskih arhitekata i Arhitektonskog fakulteta pokrenuto je osnivanje Komore i ostvarenje rada arhitekata po europskom modelu. Ukupna arhitektonska djelatnost i izgradnja u novoj hrvatskoj državi bilježila je rast iz godine u godinu

Kongres je okupio tridesetak eminentnih stručnjaka koji su izlaganjima pružili pregled događaja u hrvatskoj arhitekturi tijekom prošloga stoljeća. Prvi put javno se govorilo i o hrvatskoj arhitekturi tijekom kontroverznog razdoblja od 1941. do 1945. godine. Većina autora nije se zadržavala na pukoj povijesnoj faktografiji, nego na kritičkoj analizi događaja i njihova odnosa prema suvremenosti. U tom kontekstu većina sudionika osvrnula se i na duboku krizu unutar struke uvjetovanu tranzicijom i novim uvjetima tržišne ekonomije, u kojima je arhitekt od kreatora i vizionara prostora postao tek pukim sredstvom ostvarivanja želja investitora i politike.

S tim povodom donosimo najzanimljivije dijelove izlaganja akademika Velimira Neidhardta, naslovljena Europski kontekst hrvatske arhitekture 20. stoljeća. U njima autor programatski analizira razvojni put hrvatske arhitekture kroz sedam razdoblja. Neidhardt je uvodno postavio ključno pitanje: »Zašto su se Hrvati okrenuli kozmopolitskom obrascu arhitekture koja je prevladala lokalno, zatomila nacionalno i nadrasla posebno?« Najkraći odgovor sadržan je ističe Neidhardt; »u hipotezi da usporedno s ozračjem promjena, hrvatska arhitektura okrenula se socijalnom i funkcionalnom, vodeći i svojevrstan slobodarski pokret protiv nataloženog povijesnog bremena. Historijska akumulacija gorčine slijedi još od 12. stoljeća, od pada hrvatskog slobodnog kraljevstva. Kao objekti stranih prijestolnica, onih zapadnih – Budima, Beča, Venecije i drugih, te posebno one kulturno potpuno različite – Beograda na istoku, Hrvatska zajedno sa svojom elitom teži slobodi i neutapanju u nametnutu stvarnost diskriminatorskih sveza. Poslije 1918. godine u Hrvatskoj valjalo je biti različit, dakle biti internacionalan, a to se moglo očitati i kao arhitektonski kulturni doprinos ukupnoj borbi za očuvanje hrvatskog identiteta. Biti univerzalan – bio je izvor nade da se ostane poseban.«

Prvo razdoblje prema Neidhardtu započinje početkom 20. stoljeća i traje do sloma Austro-Ugarske. »Prve dekade 20. stoljeća obilježile su hrvatsko duhovno tijelo s potpunom pripadnošću europskom kontekstu, bez obzira radilo li se o izmaku historicizma, secesiji, ili rađanju moderne arhitekture.«

Drugo razdoblje prema Neidhardtu započinje nakon 1918. uspostavom nove zajednice. U Hrvatskoj s otprilike četiri milijuna stanovnika između dvaju svjetskih ratova djelovalo je više od šezdeset arhitekata sljedbenika internacionalnoga stila. U ovom dijelu Europe, prema broju poklonika i ustrajnosti, bio je to posve neobičan fenomen. Predvodila ga je skupina od 35 arhitekata, djelujući u specifičnoj arhitektonskoj sredini koja je nastala pod utjecajem triju glavnih obrazovnih središta. Najveći dio, otprilike polovina arhitekata, školovala se u austrijskim i drugim srednjoeuropskim središtima: u Beču, Pragu, Grazu, Berlinu, Dresdenu, pa čak i Gdansku. Otprilike trećina diplomirala je na Zagrebačkom sveučilištu, na kojem je 1919. pod vodstvom Ede Šena osnovana Tehnička visoka škola, prva visokoškolska arhitektonska ustanova u Hrvatskoj. Najmanja skupina, jedva petina, no vrlo istaknutih arhitekata, bili su studenti arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Internacionalni stil u Akademijinu školu arhitekture uveo je 1926. novoimenovani profesor Drago Ibler.

Između 1926. i 1935. Ibler je sa svojim suradnicima uspostavio likovno i ideološki napredan krug arhitektonskih protagonista, a socijalnim nabojem i iznimnom arhitektonskom reputacijom djelatnost toga kruga kristalizirat će se u pojmu zagrebačka škola, koja će kreativnim djelovanjem znatno utjecati i na poslijeratna arhitektonska zbivanja.

Kao treće razdoblje Neidhardt navodi razdoblje Drugoga svjetskog rata, koje se mahom zaobilazilo kao tabu-tema, a i nakon više od polovice stoljeća opterećeno je ideološkim raspravama. No, »zbog objektivnosti«, ističe Neidhardt, »treba napomenuti da su u tom razdoblju arhitekti i dalje djelovali. Kako, to je predmet istraživanja. Bilo je i dovršenja nekih značajnih arhitektonskih realizacija, kao i objave avangardnih projekata. Potrebno je osvijetliti arhitektonsku profesiju u smislu koliko je ratno razdoblje utjecalo na njihovo stvaralaštvo.«

Kao četvrto razdoblje Neidhardt ističe razdoblje od 1945. do 1966, koje naziva i razdobljem kolektivizma i diktature. Nakon 1945. arhitekti su se, prema Neidhardtu, našli u najrazličitijim ulogama. »Želja nove države za decentralizacijom razvoja po svim dijelovima Jugoslavije, donosi danak upućivanja dijela europski obrazovanih hrvatskih arhitekata u bespuća diljem nove države. Drugi su zaduženi za osnivanje arhitektonskih edukacijskih centara u gradovima ostalih republika. Treći, manji broj s partijskim odličjima, dobivaju zadaće najviših funkcija u poglavarstvima gradova, pa naviše, što će arhitektima u prvim desetljećima nove društvene konstelacije pomoći da održe stečeni status uvažene profesije.

Peto razdoblje razvoja hrvatske arhitekture bilo bi od 1966, odnosno od pada Aleksandra Rankovića. Upravo tim događajem, drži Neidhardt, »otvaraju se novi prostori za polako okretanje identitetima pojedinih republika bivše države, tako i hrvatskom.« Na globalnom planu riječ je o vremenu postmodernih misaonih kretanja. »U Hrvatskoj, doba je priprema za intenzivnu turističku izgradnju. Arhitekt Igor Emili otklanja se od prosedea moderne i vladajućih principa izgradnje velikoformatnih hotela, te anticipativno eksperimentira upravo s onim vrijednostima koje će Robert Venturi istaknuti kao osnovu postmodernoga pristupa. Stega stroge funkcionalnosti obogaćuje se novim aglomeriranjem i likovnošću sa slikovitošću transformirane povijesne baštine mediteranskoga okruženja. Potkraj 60-ih, umjetnički obrasci ‘Novih tendencija’ zaokupljaju internacionalnu umjetničku pozornost. Zagreb je respektabilni centar s inventivnim protagonistima. Od arhitektonskih istraživanja u tom smjeru su Richterovi utopistički Zigurati i Mutnjakovićeve kinetičke strukture. Drugačiji više autohtoni pristupi arhitekturi nastali u regionalnom ambijentu, iako kvalitetni, poticat će sljedbenike na prenošenje elemenata regionalne arhitekture u urbane ambijente. Prvi snažni sukob između republičkih saveza arhitekata dogodio se na Kongresu arhitekata Jugoslavije u Sarajevu 1971. u kojem su hrvatske težnje za većim manevarskim prostorom republika u svemu, u društvenim planovima, arhitekturi i investicijama, bio gotovo jednoglasno osuđen od kolega iz drugih sredina. Karakteristične su 1970-e godine u kojima se, primjerice u Zagrebu, primjenjuju suvremene kvantitativne metode u urbanističkom planiranju po uzoru na svjetske modele planiranja. Nažalost, kasnije u osamdesetima odustat će se od tih postavki i zagovarati intuitivne metode. U to doba počeo se realizirati program izgradnje kapitalnih objekata kulture«, s osebujnim arhitektonskim i društveno-kulturnim rezultatima. Muzeji u Zadru i Splitu dovršeni su ubrzo, no Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dočekat će otvaranje tek u novoj hrvatskoj državi. U najužoj povijesnoj jezgri Zagreba kozmopolitskim pristupom kontrasno je ostvaren hotel Dubrovnik, na sličan način nešto dalje zgrada Elektre, dok se u jezgrama drugih gradova grade kontekstualne robne kuće, primjerice u Šibeniku i Varaždinu, s težnjom ili preobrazbe ili uklapanja, ovisno o dimenziji i starosti urbanoga tkiva. Istančani pristup mediteranskom ambijentu ostvaren je realizacijom hotela u Bolu, a suptilna rekonstrukcija crkve Sv. Jurja na Pagu iz 1443. u minimalističkom pristupu proizašla iz arhitektonsko-slikarskih umjetničkih istraživanja. Simbolnom i kontekstualnom arhitekturom izveden je zagrebački krematorij na Mirogoju. Nakon poduga zatišja od slavnih pedesetih godina, ponavlja se i hrvatski arhitektonski uspjeh na globalnoj sceni, i to Ivana Crnkovića u Japanu 1983. Sljedeće godine, 1984, isto će ponoviti Vinko Penezić i Krešimir Rogina.

Za šesto razdoblje, »u suton SFRJ« prema Neidhardtu karakteristična je tzv. manifestacijski inducirana arhitektura, čiji su simboli fascinantan projekt Magaševa stadiona za Mediteranske igre u Splitu 1979. te Jarunski sportski kompleks za Univerzijadu u Zagrebu 1987. Velikim i ciljanim zahvatima, ističe Neidhardt, »u duhu urbane obnove mijenja se perceptivna slika, te Zagreb iz stagnantnoga grada ulazi u red prestižnih srednjoeuropskih odredišta. Svi ti zahvati nedvosmisleno zrače europskim obilježjima, no oni ne predstavljaju glavninu intervencija u hrvatskome prostoru.«

Posljednje, sedmo razdoblje, Neidhardt označava krajem Jugoslavije i početkom neovisne hrvatske države. »Unutarhrvatsko vrednovanje arhitekture osim gašenja saveznih nagrada bilježi nastavak svojevrsnog kontinuiteta iz bivše države. To su godine velike senzibilizacije arhitektonske profesije, željne promjena u smislu očekivanja čestitih stručnih poteza u gradskome prostoru i arhitekturi uopće. Prvo okupljanje arhitekata zajedno s povjesničarima umjetnosti s Radovanom Ivančevićem na čelu, izazvano je kritikama uređenja Cvjetnoga trga u Zagrebu. Iako s polovičnim konačnim uspjehom, struka je tada imala snagu utjecaja na gradsku politiku. S druge strane, iz Udruženja hrvatskih arhitekata i Arhitektonskog fakulteta pokrenuto je osnivanje Komore i ostvarenje rada arhitekata po europskom modelu. Ukupna arhitektonska djelatnost i izgradnja u novoj hrvatskoj državi bilježila je rast iz godine u godinu. U novim tržišnim odnosima stambena arhitektura pretvorit će se u potpuni kontrast, s jedne strane u zamjetne iskorake pretežno mlade generacije u organiziranim natječajima za poticanu stambenu izgradnju diljem Hrvatske, a s druge strane u poplavu preizgrađenosti s poduzetnički definiranom glomaznom izgradnjom, u nevjerojatnim međusobnim odnosima ‘retromodernih’ zgrada, tek s tragovima zelenila i nedostatkom dostojnih pristupa. To nije rezultat rada po europskoj definiciji arhitekta. Eksplozija investicija pokazala se u komercijalnom sektoru, u izgradnji trgovačkih centara, poslovnih zgrada i kompleksa s višenamjenskim prostorima. Prvenci su uglavnom bili povezani s gramzljivim naručiteljima koji su uključivali i strane arhitektonske produkcije, po zagrebačkom primjeru sve ispod razine dosegnutih mjerila hrvatske arhitekture.

Grad sve više nalikuje proizvodu odnosa privatnih vlasnika i gradskih službenika, te sve manje rezultatu rada stručnjaka, koji bi trebali biti uvijek u vrhu, sa sviješću da rade na razini optimuma svoje discipline, bez pomisli na ‘izdaju’ struke.

Krešimir Galović

PROGRAM ZNANSTVENOG SKUPA

Velimir Neidhardt, Europski kontekst hrvatske arhitekture 20. stoljeća

Krešimir Galović, Klub hrvatskih arhitekata 1905–1914.

Tomislav Premerl, Avangarda u hrvatskoj arhitekturi

Sanja Filep, Lokalno u globalnom – moderna arhitektura između dva svjetska rata u Hrvatskoj

Radovan Delalle, Planiranje i gradnja Zagreba tijekom 20. stoljeća: važniji utjecaji, alternativa i avangarda

Vesna Mikić, Modernitet hrvatske arhitekture u djelima Antuna Ulricha

Silvija Limani i Vanja Šanko, Poznate kuće nepoznatih autora – atribucija i problem arhitekta kao investitora

Darja Radović Mahečić, Teme, teze i autori zastupljeni na stranicama hrvatskih stručnih časopisa u 20. stoljeću

Daina Glavočić, Riječki međuratni opus ing. Bruna Anghebena

Darovan Tušek, Splitske teme

Grgur Marko Ivanković, Grad Osijek između velikih vizija i otužne zbilje

Boris Morsan, Karlovac – zaštita od razaranja građenjem

Antonio Rubbi, Sintetički pregled razvoja arhitekture u Istri – od neosecesije do postmodernizma

Krešimir Galović, Hrvatska arhitektura 1941–1945.

Tomislav Premerl, Sakralna arhitektura

Ljiljana Šepić, Industrijska arhitektura 20. stoljeća u Hrvatskoj u kontekstu industrijskog nasljeđa 20. stoljeća u svijetu

Iva Körbler, Hotelska turistička baština

Zdravko Šivković, Tradicijsko graditeljstvo i izgradnja ruralnoga prostora tijekom 20. stoljeća

Manda Horvat, Tradicijska graditeljska baština, zaštita, obnova i ruralni turizam

Radovan Miščević, Novi realiteti 21. stoljeća – uspon, znanja, vizije i kreativne ideje grade budućnost

Ljubomir Miščević, Energetski učinkovita, održiva i inteligentna arhitektura u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća

Zlatko Jurić, Prijedlog programa za obrazovanje za zaštitu spomenika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – autori: Ivo Maroević , Zlatko Jurić, Frano Dulibić

Boris Ljubičić, Hrvatski vizualni kod

Feđa Vukić, Hibridni identiteti i tradicija zaborava

Andrija Mutnjaković, Biourbanizam

Ivan Mucko, Pregled urbanističkog planiranja u Zagrebu 1990–2007.

Vinko Penezić i Krešimir Rogina, Arhitektura na prijelazu iz mehaničke u digitalnu eru