Seksualnost i kapitalizam

Seksualnost i kapitalizam

Michel Houellebecq, Lanzarote i drugi tekstovi, prev. Marina Jelinek i Marija Bašić, Litteris, Zagreb, 2007.

U poznatom eseju Što danas učiniti sa »Što učiniti?« cijenjeni talijanski teoretičar Antonio Negri razmatra poznato Lenjinovo pitanje »Čto delat`?« iz perspektive suvremene biopolitičke konstelacije i hegemonske politike, smatrajući da je spomenuto pitanje danas više nego aktualno upravo zbog nedostatka precizno artikulirane političke teorije koja bi bila kadra uhvatiti se ukoštac s najvećom nemani današnjega doba, a to je globalni liberalni kapitalizam kao biopolitički konclogor u kojem nestaju sve razlike i koji stvara bitno drukčiju paradigmu socijalne dinamike od onih koje su dosad postojale u povijesti ljudskoga roda. Čitajući novi prijevod desetak godina starih Houellebecqovih tekstova, prvo pitanje koje se spontano nameće upravo je ono koje navodi Negri, i može se postaviti dvojako: što učiniti s tezama koje autor iznosi u svojim romanima i što učiniti sa samim Houellebecqom? Svjetsku slavu francuski autor stekao je upravo nekonvencionalnim i provokativnim odgovorima na probleme suvremenoga doba, koje je iznio u esejističko–romanesknom žanru: njegovi se odgovori doimaju uvjerljivo i smjernice su za moguće djelovanje, ma kako ono u praksi izgledalo. Problem je s drugim dijelom pitanja: što da se radi sa samim Houellebecqom, koji je iznimno zanimljiv autor, ali veoma loš pisac (izostanak bilo kakva koherentnog stila, nemar spram psihološkog razvoja likova, traljavo i nemušto pripovijedanje s obiljem narativnih nelogičnosti, beživotni dijalozi isključivo u službi ideje romana...).

Dakle, što učiniti s autorom koji je ponajprije zanimljiv zbog svojih teza, a ne zbog njihove romaneskne obrade? Kad je riječ o autorovim glavnim tematskim preokupacijama – uzaludnoj potrazi za srećom ili tezi da je danas seks jedina istinska metafizika kapitalizma – onda se unutar filozofskoga, književnog pa čak i novinskog korpusa može naći niz autora koji su o tome pisali prije Houellebecqa i bolje od njega (dovoljno je samo spomenuti sjajne tekstove Gillesa Lipovetskog ili neke romane Pascala Brucknera). Kad je riječ o Houellebecqovu preziru spram islama, o tome je npr. mnogo bolje i snažnije pisao poznati Hans Magnus Enzensberger govoreći o velikoj kulturnoj, političkoj i ekonomskoj zaostalosti islama i mržnji pripadnika te religije zbog toga što su svjesni vlastite pripadnosti klasi gubitnika (nažalost, obojica su izazvali bijes uskogrudnih zagovaratelja političke korektnosti). Primjera neoriginalnosti dakako ima još. Ako dakle nije radikalno inovativan u svojim tezama niti posjeduje neke osobite spisateljske kvalitete, ako se od svih književnih kritika u Hrvatskoj gotovo nitko nije pozabavio njegovim romanima umjesto idejama koje stoje iza njih, zbog čega je onda Houellebecq toliko dobar, zanimljiv i čitan? Pišući o Houellebecqu više puta na stranicama ovih novina (a posljednji put opsežnije prije pet godina) učinilo mi se da se surova snaga i brutalnost njegovih pesimističnih romana nalazi upravo u svjesnu lišavanju teksta njegova navlastitog stilskog i estetskog zadovoljstva, zagovaranja one vrste manjka užitka u tekstu koji proizlazi iz kombinacije intimne ali suhoparne autorove ispovijedi i romansirane studije / eseja (najčešće refleksije o duhu vremena suvremene Europe u kojoj su najvažnija pitanja ekonomska i seksualna, pri čemu takva tematika najviše pogoduje socijalno deklasiranoj publici i seksualnom proletarijatu koji u njoj ponajprije prepoznaje sebe i svoje vlastite probleme). Nakon čitanja Lanzarotea (pri čemu je važno naglasiti da je to zbirka autorovih ranijih, uglavnom nefikcionalnih kraćih tekstova) možemo biti sigurni da nije riječ ni o kakvu svjesnu minus–postupku ogoljivanja stvarnosti i pripovjednoga tkiva, nego ponajprije o neurednosti i nemogućnosti izgradnje bilo kakve koherentne narativne cjeline.

Naime, tridesetak tekstova u knjizi, podijeljeni u tri tematske cjeline (pripovijetka Lanzarote, Ostati živ i Intervencije) koje je autor objavljivao uglavnom tijekom devedesetih u francuskim časopisima, drukčija su vrsta intimne refleksije nego što su to njegovi romani s jakom tezom u kojima je sve ono što se zbiva na pripovjednom, stilskom i sadržajnom planu u potpunosti u njezinoj službi. U Lanzaroteu nalazimo uglavnom oglede o poeziji, informatici, liberalnom kapitalizmu, reklamama, opsežne studije o arhitekturi, zatim o književnosti i uopće suvremenoj umjetnosti. Spomenuti eseji obično se tumače kao teorijski zametak onoga što će poslije obrađivati u romanima s kojima je i stekao slavu, no lako je zapaziti da je u kratkoj i nefikcionalnoj prozi Houellebecq neusporedivo slabiji negoli u proznim djelima. Sva ona razorna snaga nemušto ispisane kritike (bila ona usmjerena prema putovanjima u siromašne zemlje, francuskom administrativnom sustavu, liberalnoj demokraciji ili Jacquesu Prévertu) gubi se u strukturalnom neredu i krhkoj narativnoj arhitektonici. Kao što sam već spomenuo, čini se da nije riječ o svladavanju forme zbog kojeg bi autorova kasnija djela (tj. romani) bili bolji ili dorađeniji, nego naprosto o pogrešnom mediju unutar kojega se nalaze. Idealni je oblik Houellebecqova pisanja roman upravo zato jer pruža fikcionalni alibi autorovim tezama, alibi koji prosječnom čitatelju na paradoksalan način omogućava pristup građi koju inače ne bi bio kadar percipirati na neposredovan način (kao što je to slučaj s ogledom) niti bi spram nje mogao zauzeti tako afektivan stav (primjer podjele na dva tabora, mrzitelja i obožavatelja Houellebecqa). Otuda proizlazi nerazmjer njegovih romana i eseja: dok prvi postižu astronomske naklade, neki od drugih toliko su loši da ih vrsnoćom mogu nadmašiti čak i imbecilne kolumne estradnih zvjezdica u hrvatskim tiskovinama.

Ipak, Houellebecq nam nudi odgovore na pitanja koje nije ponudila većina filozofa ili teoretičara kulture i društva, a tiču se odnosa između seksualnosti i globalnog kapitalizma – naoko ne osobito bitne, a zapravo vrlo važne veze koju je Houellebecq intuitivno naslutio kao jedan od ključnih problema suvremenoga društva. Kad u jednom ulomku kaže da »samo radikalna promjena pravila igre može ponuditi odgovor na nemogućnost ljubavi«, tj. da će se u dalekoj budućnosti genetičkom tehnologijom (kao u Huxleyjevu Vrlom novom svijetu) ostvariti davni san, a to je »socijaldemokratska seksualnost« u kojoj će svi voljeti i biti voljeni, Houellebecq je i ne znajući blizak Žižeku, koji u svom klasičnom tekstu o Lenjinu nudi jasno artikuliran odgovor na ponovno osmišljavanje revolucionarnoga projekta koji napušta opreku između lažnih obećanja novih utopija i ideološki ucijepljena diskursa o ljudskim pravima i političkoj korektnosti kao simbolima liberalnog fundamentalizma. Na isti način na koji Žižek odbacuje oba moguća načina socio–političkog angažmana (tj. ili igrati igru sustava, odnosno priključiti se »dugom maršu kroz institucije« ili postati aktivan u raznim novim društvenim pokretima) zalažući se za univerzalizam kao važnu sastavnicu borbe u društvenoj sferi, tako i Houellebecq smatra da »samo radikalna promjena pravila igre« može ponuditi rješenje zato jer nudi istinski utopijski model, novo shvaćanje ljubavi i seksualnosti koje ujedno rađa i nov društveno–politički (eugenički) poredak. Upravo je zbog takva radikalno simbolički novog emancipatorskog potencijala Houellebecq iznimno zanimljiv autor kojem se može i mora oprostiti činjenica da je loš pisac, kao i činjenica da ga književni kritičari još – unatoč svemu – u bitnom smislu posve pogrešno shvaćaju, zadržavajući se uvijek na pukoj razini realne provokacije (islam, feminizam, društvo obilja, seks…) umjesto one neusporedivo važnije: simboličko–utopijske.

Tonči Valentić