Riječce za čas kratiti

Riječce za čas kratiti

Volim virtuozne umjetnine riječi Danijela Dragojevića. Takva je npr. i njegova pjesma u prozi Svjetiljka. Pa premda zacijelo nije imao mene na pameti dok ju je pisao, dio pozdrava što ga prenosi ta čudesna svjetiljka okrznuo je i mene. No da ne parafraziram (dakle, kvarim) Dragojevićevu skladnu minijaturu, evo je u cijelosti:

Ugledam li neku svjetiljku, zaželim ti je poslati.

Od svjetiljke je doista teško napraviti pozdrav,

ali ima divnih malih riječi koje to pomažu. Onih što je potiču da gori, što je podbočuju, bodre i produžavaju u prostoru.

I ona gori uz možda, naravno uz svakako, uz

kojekako, kakogdje i uvijek. Teške, oble i uglate riječi gase je. S ovim riječima (pak) ona može svukuda, svakako i svakolika. Može, naravno, i k tebi kroz noć do tvoga mraka.

(Prirodopis, Zagreb, 1974)

Ima, dakle, teških, oblih i uglatih riječi, a ima i onih divnih malih koje potiču još nerazgoren plamičak svijeće da se ne ugasi. Riječce kojima ću se danas baviti meni su vrlo zgodne »za čas kratiti«, no one nipošto nisu trivijalne, još manje suvišne, nego su vrlo zanimljive i poticajne; dapače, prema njima sam i »mekana« jer su na neki način »defektne«. Za ovu priliku izdvojila sam neka, nemoj i hajde.

Za neka u rječnicima hrvatskoga jezika stoji da je ili veznik (dopusni, npr. u pjesmi Junak iz Like: Nek' sam siromah, nek' sam potrebit – premda sam, makar sam, iako sam ..., i namjerni: Odnijeli smo mačka veterinaru neka ga pregleda – da ga pregleda) ili čestica (služi u tvorbi imperativa za 3. l. jd. i mn. – neka dođe / dođu, za izricanje dobre želje – neka živi svečarica, na početku rečenice kao pojačivač, ma: neka, doći će i naše vrijeme). Ostatak staroga optativa budi danas se upotrebljava kao imperativ mjesto neka bude (npr. budi Bog s vama, budi volja Tvoja, ne budi ti zapovjeđeno, molim te, dodaj mi sol i sl.). No usporedba s nekim drugim slavenskim jezicima pokazuje da je nekoć ovdje u igri ipak morao biti glagol, i to glagol nechati (pustiti). Danas njegovo negdašnje postojanje i u hrvatskom jeziku dokazuju dvije čestice za poticanje: neka i (kajkavska) naj (naj dojde, najte kaj zameriti). Već i različiti oblici za jedninu i množinu utvrđuju mišljenje kako je riječ ipak prvotno o glagolu. Da neka doista potječe od nechati, dokazuje i značenje pusti s objektom ga (neka ga, neka te tu kraj mene).

Vatroslav Jagić i za oblik nemoj vidi paralelu u kajkavskom naj, najte. Nemoj u kombinaciji s infinitivom izražava blagu zabranu (svakako blažu nego ne + imperativ: nemoj lagati / ne laži). I on ima oblike za 1. i 2. l. mn. – nemojmo, nemojte – pa i to upućuje na glagolsko postanje. Očito je riječ o negaciji, ali koji je to glagol bio negiran? Sve se vrtjelo oko glagola moći, a oblik nemoj nastao je od ne mozi (ne moz', kao npr. pomoz' Bog). Taj imperativ u spoju s infinitivom služio je kao prohibitiv: stsl. ne mozi pogubiti (lat. noli perdere) – nemoj pogubiti (u značenju izgubiti, a ne ubiti). I ovdje su zanimljivi kajkavski i čakavski oblici, koji čuvaju starije stanje u jeziku: morem / moren (mogu) i nemrem (ne mogu). Tomo Maretić misli da je z u nemoz ispao kao i k u kao (od kako) – tvrdoglav kako tovar (kao magarac). Na takav se oblik –j logično navezuje.

Dolazimo do treće intrigantne riječce, a to je hajde. Nju neki (npr. Šonje) svrstavaju samo u uzvike, a neki (npr. Anić) u defektne glagole (to su oni kojima nedostaje, recimo, infinitiv ili koji drugi oblik). Hajde (ajde) turski je uzvik (hayde, haydi) koji pojačava izricanje čuđenja, nevjerice, poticanja, protivljenja: ma hajde; hajde, izdrži još malo; ili izriče imperativ glagola kretanja: hajde, vlak nas neće čekati. Na cijelom i hrvatskom i srpskom jezičnom prostoru ova riječ ima najčešće značenje imperativa (dakle jednoga glagolskog načina) – pa nije čudo što je taj (prvotno) uzvik dobio nastavke tipične za glagole: hajdemo (hajdmo, ajmo), hajdete (hajte, ajte) u značenju idimo, pođimo itd., koji se zbog sličnosti značenja upotpunjuju s glagolima kretanja ići, poći i sl. – homo, hote, pojdi itd. I sam tur. uzvik hayde / haydi složen je od hay + de, di. Upravo se taj de počeo upotrebljavati za pojačavanje onoga što imperativom želimo izreći. Kao samostalan, taj se uzvik udvaja kao: ded, dede i pojačava deiksom –r: der, dere, deder, dedere (od 16. st.) (Der, der, lane moje, der, javore – nije poziv na deranje nego: oj, deder, lolo, igraj do mene). Budući da mu je značenje otprilike daj, ma daj i sl. (Daj da vidim – često izgovaramo kao De da vidim), ni tu nije ništa čudno što se prenio na imperativ i dobio nastavke za tvorbu imperativa kao svaki drugi glagol – dete, dedete. Veže se sa nu (nude, nuder, nudere – npr. u božićnoj uspavanci: Sinak, sinak, moj ljubljeni, nuder zaspi ti) ili se dodaje drugim glagolima u imperativu, i to na kraju: uzmide, uzmider, dajde, dajdere. Služi za poticanje i nukanje ljudi i životinja, za prijetnju i odobravanje. U našoj jezičnoj situaciji etimolog Petar Skok smatra da su se stopili domaći i turski uzvik, što zbog rasprostranjenosti i učestalosti nije nikakvo čudo. Kad strani element naiđe na domaći podupirač, uspjehu i širenju njihove simbioze ništa ne može stati na put.

I tako smo se, hajdedec (hajde de) – nekako, na umjereno zadovoljstvo, a neki i na jedvite jade – probili do kraja članka. No meni, kao autorici, ove riječce »za čas kratiti« nisu bile nimalo naporne. Dapače, pružile su mi sav užitak i svu radost kojima sámo istraživanje uvijek nagrađuje ustrajna tragača.