Prejaka i ubojita riječ

Prejaka i ubojita riječ

I novinari su svojim djelovanjem počinili grozne stvari, pa zaslužuju da im se sudi zbog ratnog zločina, manje–više jednodušno zaključili su sudionici dvodnevnoga skupa Odgovornost medija za ratne zločine. Ipak, ni protiv jednog novinara nije podignuta optužnica zbog ratnog zločina, a osuđena su samo dvojica, i to u Ruandi! Dva dana osvježavani su grozni primjeri novinarskoga rada, što su ih počinili ljudi zaposleni kao novinari, ali taj se rad nikako ne može nazvati novinarstvom. Iznošeni su primjeri iz novina, projicirane TV–emisije: jedno gore od drugoga, pa su i očevici kojima takvi primjeri nisu strani ostali šokirani. Istaknuti novinari, predstavnici strukovnih udruga iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske te predstavnici državnih odvjetništava, složili su se načelno. Da, novinari su počinili zločine, i to novinarskim radom, ne nekim drugim, vojnim, obavještajnim, političkim ili policijskim, i treba ih procesuirati kao ratne zločince. Ali, kada se povela rasprava na konkretnim primjerima, pokazalo se da to i nije baš tako jednostavno. Moralna osuda zločinačkih novinarskih uradaka mnogo je lakša, razumljivija i opravdanija negoli pokretanje istrage, optužnoga prijedloga ili pak sudske presude. Čim se primjenjuju kruti zakonski propisi, već je znatno teže. Kako dokazati ono što je zdravo razumski vidljivo svima: ratnohuškački poziv koji sutradan rezultira zbjegom ili masovnim zločinom? Trenutačno se u Haagu sudi Šešelju, koji u dugim monolozima ponavlja pred sudom isto ono što je pričao na političkim skupovima i što je i dovelo do pokolja. Presuda Haškog suda tako bi mogla i potvrditi da je riječ opasna kao i metak, te da se zločin može dogoditi i objavljivanjem u medijima. Dvodnevna rasprava ukazala je na zabrinjavajuće ponavljanje dobro znane retorike i medijskih raspirivanja. Brojni sudionici u raspravi su ukazivali kako promicatelji govora mržnje, koji su nekoć uređivali medije znane kao raspirivače mržnje, opet dolaze na slične pozicije i opet su u mogućnosti ponoviti poznate metode. Uočen je i trend slična izvještavanja sa suđenja o ratnim zločinima, koji postaju poprište istih ideja, stajališta i rječnika. Kako prevladati u medijima te opasne tendencije? Kako umanjiti opasnost prejake i ubojite riječi, poziva na linč, osvetu i zločin? I, kako objasniti da je uvijek vrijeme za takve rasprave, bez obzira na stanje u društvu i aktualni trenutak, jer novinarski zločin, kao i svaki drugi, ne zastarijeva? Očito se danas može mirnije i s manje emocija o tim stvarima govoriti, ali još su potrebni maksimalna tolerancija, strpljenje i razumijevanje kada se povede rasprava.

Emocije se, razumljivo, ne mogu isključiti, pa je u gorljivim stajalištima bilo i takvih koji su potaknuti dobrim namjerama vodili lošim rješenjima, kao što je lustracija među novinarima i licenciranje profesionalnih novinara. Argumenti koji su izneseni u prilog lustracije, pa i licenciranja novinara, razumljivi su i posve opravdani. No, mnogo je teže to provesti na pravedan način, pa je bojazan da bi se time samo nanijela nova šteta opravdana. Je li moguće lustraciju provesti na zaista objektivan način i nije li to mogućnost da se oni bliži lustratorima ekskulpiraju? Nije li izdavanje licencija samo još jedna mogućnost manipulatorima medijima da izbace one slobodoljubive i nezavisne, a instaliraju poslušnike?

Jasni, dobro definirani i prepoznatljivi profesionalni novinarski standardi najbolja su mjera, a samoregulacija je način koji ima duboko opravdanje. Jasno, samo ako novinari smognu snage, hrabrosti i znanja da to provedu. Ne uspiju li, možemo očekivati u prvoj većoj krizi oživljavanje dobro nam znanih novinarskih uradaka i novih novinarskih kandidata za neke buduće osude.