Vijenac 358

Kazalište, Kolumne

Teatar Gavran u Maloj dvorani Lisinski: Miro Gavran, Papučari, red. Nina Kleflin

Predigra putovanju

Režija Nine Kleflin vjerno slijedi pisca u službi tekstu i glumcima u sažetu iskazu složenih psiholoških stanja likova u suprotstavljanjima, no pritom scenskim radnjama čas usporava, čas ubrzava tempo igre, ne postigavši jedinstven ritam

Teatar Gavran u Maloj dvorani Lisinski: Miro Gavran, Papučari, red. Nina Kleflin

Predigra putovanju

slika

Režija Nine Kleflin vjerno slijedi pisca u službi tekstu i glumcima u sažetu iskazu složenih psiholoških stanja likova u suprotstavljanjima, no pritom scenskim radnjama čas usporava, čas ubrzava tempo igre, ne postigavši jedinstven ritam


U gotovo redovitim razmacima, najčešće isključivo vlastitim nastojanjem, odnosno u izvedbi, recimo putujućega Teatra Gavran, s prvom glumicom Mladenom Gavran, najplodniji i najviše prevođeni, na stranim pozornicama najviše izvođeni hrvatski dramski autor, istaknuti romanopisac i novelist, Miro Gavran daje praizvedbu svojega novoga kazališnoga komada.

Poslije Nore danas prošle sezone u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, drame koja je okrenula naglavce Ibsenov najpoznatiji motiv i umjesto žene, mlade supruge, stavila suvremenoga muškarca, tiraniziranoga i manipuliranoga muža u položaj žrtve ženskoga obiteljskoga i društvenoga nasilja, Miro Gavran sada na stanovit način u izrazitije komedijskom modusu nastavlja omiljenu temu karikirane ženske nadmoći, ovaj put usredotočenu na ljubavne i bračne odnose predstavom Papučari s podnaslovom vesela komedija o tužnim muškarcima, koja je imala praizvedbu na Maloj sceni Lisinski. Dok u javnosti možda pomalo sustaje val komentiranja ženskoga pisma, čini se da autor i u njemu nalazi poticaj za ironijsko uvođenje muškoga pisma s naglašeno kritičkim pogledom na žensku ćud kao prisutnost bez koje se ne može i koju se nikada ne može do kraja proniknuti.

Opet poput dobro ugođena mehanizma djeluje Gavranov inventivni izbor polazne situacije, akcijski i psihološki motiviran razvitak zapleta i pripremanja neobične poente. Za razliku od u izvođačkom pogledu još nenadmašene prve predstave Teatra Gavran Hotel Babilon, u kojemu na različitim narječjima igra desetak uloga, neutaživi glumački potencijal Mladene Gavran ovaj put se zadovoljio samo dvjema ulogama, koketno igrajući pod raznobojnim perikama, izmijenjenim glasom, gestom, izrazom lica obiju suparnica u borbi za obojicu osvajanih muškarca u ljubavnom trokutu, koji je zapravo četverokut, te se ženskom intuicijom i energijom može i razriješiti. Dakako, presretno kao u većini Gavranovih kazališnih komada, o kojima bi se moglo reći da nude zabavu inteligentnoj publici, koja ne bi prihvatila odveć jeftine ustupke.

Papučare u toj komediografskoj napetici, dvojicu na različite načine okarakteriziranih nesposobnjakovića, plašljivaca i robova vlastite udobnosti, no za razliku od egocentričnih žena tako dobroćudnih da i u situaciji najžešće konkurencije čuvaju smisao za mušku solidarnost – igraju s više nijansi u ležerno komičnu tonu Zvonimir Zoričić i, jednostavnije, no dovoljno učinkovito, Ivica Jončić. Režija Nine Kleflin vjerno slijedi pisca u službi tekstu i glumcima u sažetu iskazu složenih psiholoških stanja likova u suprotstavljanjima, no pritom scenskim radnjama čas usporava, čas ubrzava tempo igre, ne postigavši jedinstven ritam i izlažući aktere riziku kakav bi manje vješti glumci teže svladali. Izvrsnom Zvonimiru Zoričiću primjerice uspijeva poentu predstave dodatno izraziti i komentirati – uvjerljivom grimasom.

Jamačno u skladu sa skučenim materijalnim mogućnostima, oprema je predstave skromna, scenografija Marte Crnobrnja pod rasvjetom Damira Kruhaka, kostimi Djurdje Janeš uglavnom su štedljivi i prilagođeni potrebama putovanja po Lijepoj našoj sa – kada je o Gavranovu teatru riječ – posve opravdanom nadom da će, bude li sreće, primjereniji tempo i manje konvencionalan izvanjski izgled komedija dobiti u prijevodima i novim izvedbama na stranim pozornicama. Spojene uloge Ane i Marije možda će u nekoj drugoj predstavi biti podijeljene dvjema glumicama. Putovanje tek započinje. Uloge u Gavranovim komedijama raduju glumce i publiku, pa nije isključeno da će sjećanje na glumački uspjelu hrvatsku praizvedbu opet na tren zasjeniti krakovska ili koja druga, kao što se to primjerice jednom već u njezinu intenzivnom životu na pozornicama dogodilo s komedijom Muž moje žene u interpretaciji vrsnih poljskih komičara na Gavranfestu u Trnavi u Slovačkoj.


Marija Grgičević

Vijenac 358

358 - 22. studenoga 2007. | Arhiva

Klikni za povratak