Pjesma prvih riječi

Pjesma prvih riječi

Vođe Hrvata, koje su hrvatski slikari historizma odjenuli u svečano ruho mašte, stoje među stjenovitim hridima iznad zapjenjena Jadrana, gledaju u beskraj prostora i vremena. Negdje u zadarskom kraju, u primorskom području. Tu je u 9/10. stoljeću rođena srednjovjekovna hrvatska država. Dakle, stigli su. Kao što sam i sam prije gotovo četvrt stoljeća stigao na vrata hrvatskoga jezika i kulture

Svjetlo je bijelo. Nema se kamo sakriti od njega, stigne te i u sjeni. Nebo je bez oblaka, zrak se ne miče, prigrljuje te vrućim stiskom. Kad krećemo prema zgradi Filozofskog fakulteta, negdje oko petnaest do jedanaest prijepodne, u hladu je već 35 stupnjeva. Svi profesori, samo u košuljama i kravatama, množe svoje korake u smjeru zgrade na obali mora. U svečanim prilikama, kažu u južnome svijetu, protokol dopušta eleganciju bez sakoa, kratke rukave i kravatu. Ta mi se slika urezana u pamćenje ukazuje o danu otvorenja ljetne škole. Bila je godina 1983. Još sam se kod kuće pripremao za taj dan. Početkom tog ljeta naučio sam napamet možda i 25 lekcija iz udžbenika za jezik koji je 1966. izdala Matica hrvatska, a koji sam naslijedio od Piste Kovácsa. Hrvatskosrpski (Audio–vizuelna metoda). Zapazio sam da piše hrvatsko–srpski, a ne kod nas uvriježeno srpsko–hrvatski. Na sreću, s njim je išla i kaseta, tako da sam izgovor mogao pratiti u originalu. I dan–danas u ušima mi je glazba prvih riječi. Moj ubrzani samostalni tečaj bio je dovoljan da na ljetnom seminaru inozemnih slavista u Jugoslaviji nisam morao ići na jezične vježbe u početnoj grupi. Tada je još samo Filozofski fakultet bio u gradu. Na prestižnom mjestu. Na Rivi. Riva, kao u Veneciji. Priobalna šetnica, rekao bih. Ovdje pripada gradovima, i manjima i većima. Ipak sam pogledao u Anićev rječnik hrvatskoga jezika: ozidana i uređena obala u gradskoj luci. Onomu koji nije bio u ovom kraju možda nije potpuno razumljivo. Gradovi Dalmacije otvaraju se prema moru. Prema njemu vode glavni putovi, odande dolazi prijatelj i neprijatelj. Zato je riva osobita institucija. Mjesto dolaska i odlaska. Korzo se uglavnom ovdje talasa.

Dakle, na toj rivi stoji ugledna zgrada, i u njezinoj smo se svečanoj dvorani okupljali na otvaranje. Poslije sam čuo da je između dvaju svjetskih ratova, kada je grad kao enklava na istočnoj obali Jadrana pripadao Italiji, u njoj bila talijanska gimnazija. Uslijedili su pozdravni govori. Koliko sam razumio, koliko je s podija stizalo do mojih ušiju. Slavenski jezici, to je općepoznato, pomažu jedni drugima. Idućih su dana držali predavanja cijelom društvu, bilo nas je možda i sto pedeset. Trudio sam se bilježiti riječi predavača povijesti književnosti, sve više sam shvaćao od onoga što sam čuo. Marljivo sam išao na jutarnje jezične vježbe, slobodno vrijeme provodio sam u moru, a navečer bih uzduž i poprijeko tumarao gradom. Polako sam počeo uranjati u taj svijet. Posebno su me privlačile tri stvari. More samo i mediteranski kraj – sa svojim mirisom začina i južnim raslinjem. Meandri hrvatske kulture koji su mi se činili neshvatljivima, enigma hrvatsko–jugoslavensko–srpskog trokuta, meni dotad nezamislivo bogatstvo hrvatske starije književnosti – između ostalih upravo Zadar sa svojim pjesnicima iz 16. stoljeća, Petrom Zoranićem i Brnom Karnarutićem (njegov spjev o Sigetu poslužio je kao izvor Nikoli Zrinskom). I ne manje važno, slojevi opipljive povijesti među kamenjem grada. Postojanost od starog vijeka. Unatoč svim pustošenjima, opsadama (bilo ih je nekoliko, nemilosrdnih rušenja, kakvo su počinili križari 1202. godine, ili kakva su bila bombardiranja 1943, odnosno 1991), uvijek novim napadačima i različitim državnim tvorevinama. Istrošeni rimski latinitet, usprkos povijesnim kolebanjima hrvatsko–talijanskog omjera. I bez ikakva posebnog proučavanja otvorila se među slojevima povijesti mađarska razina, jedan dio našeg srednjovjekovlja. U unutrašnjosti zvonika Sv. Marije može se čak napipati na kapitelima u grupama po tri slova: R.CO–LLO–MAN–NUS. Godine 1105. u grad Zadar povukao se kralj Koloman. Ne kao jahač apokalipse, nego kao brižan vladar, koji je apelirao na zajedničke interese. Citirajući Bonfinija, povjesničara kralja Matije: »Tako je gotovo čitava Dalmacija odstupila od Venecije i vratila se u panonski savez, prije svih Zadrani, koji su otjerali mletačku vlast te u grad pustili stražu poslanu od kralja.«

Ne znam od koga sam čuo priglupu jezičnu igru: sreća Zára – tuga Zadra. Jer na mađarskom ime grada glasi Zára. Odmah se može osjetiti razlika između ugođaja dviju riječi. Pored lako lebdećeg troheja Záre, opori tresak Zadra. Što, naravno, Hrvati ne čuju u nedostatku našeg glasa á. Dodajmo, mađarski Zára nije istovjetno ni s talijanskim Zara, budući da na našem jeziku od z na početku riječi u izgovoru neće biti blago dz. U sjećanje na zajedničke kraljeve koji su gradu donijeli blagostanje i mir – osim Kolomana, u prvom redu Ludovik Veliki – mislim da je prirodno da ga mi zovemo na svojem jeziku. Lijepa knjiga na talijanskom iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova ovako govori o gradu: »Zára, tvoje zvučno ime odjekuje dovde iz povijesti kao trubački solo!«

Kad je na jezičnim vježbama trebalo pisati sastavak, na papir sam stavio koncept zamišljene radijske emisije, pomalo mozgajući koji bi se zvučni efekti mogli iskoristiti u jednoj stvarnoj radijskoj emisiji: od mrmora mora, od brodskih truba do kliktaja galebova, od pomalo monotonih tugaljivih narodnih pjesama do zadarskih zvona. Hrvati o svojem zauzimanju domovine govore kao o dolasku Hrvata. Vođe, koje su hrvatski slikari historizma odjenuli u svečano ruho mašte, stoje među stjenovitim hridima iznad zapjenjena Jadrana, gledaju u beskraj prostora i vremena. Negdje u ovom kraju, u primorskom području. Tu je u 9/10. stoljeću rođena srednjovjekovna hrvatska država. Dakle, stigli su. Kao što sam i sam prije gotovo četvrt stoljeća stigao na vrata hrvatskoga jezika i kulture.

Csaba Gy. Kiss

S mađarskog prevela Helena Molnar