OTMJENA ČITAONICA

OTMJENA ČITAONICA

Premda je šav između dva stilski nespojiva dijela Okajanja itekako vidljiv, Wrightova redateljska sprema i raskošna produkcija već su mu osigurali mjesto u gornjem domu novijih književnih adaptacija

Ako se nakon nedavnih Ponosa i predrasuda moglo pomisliti da je britanski film baštine dobio još jednoga sljedbenika, nakon Okajanja možda se već može razmišljati i o svojevrsnu nasljedniku Jamesa Ivoryja. U obama slučajevima, riječ je mladom britanskom redatelju Joeu Wrightu. Sa samo dvama igranim filmovima snimljenima u dvije godine elegantno je premostio dva književna razdoblja, od Jane Austen do suvremenika Iana McEwana, a uz scenarističku pripomoć oskarovca Christophera Hamptona (Opasne veze, Stephen Frears) pokušao dokazati da je dostojan visokog društva. To ne znači da Wright hrli kostimiranim adaptacijama elitnoga štiva samo zbog spektakularnih efekata, jer ekranizacija višestruko nagrađivana romana o ljubavi i ratu, evokacijom britanskih tridesetih i početaka ratnih četrdesetih, pokazuje da vizualno rafinirani redatelj želi proniknuti u opasne veze između socijalnog statusa i moći, spisateljske mašte i režije života, naposljetku – žudnje i grijeha, okajanja i sramote. McEwanova proza nudi k tome i prikladan lik za razmatranje pojma fikcije, koja istodobno može biti ubojito oružje i djelotvoran lijek.

A to i postaje u mislima i riječima lika imenom Briony. Na početku priče, 1935, trinaest joj je godina tek (glumi je Saoirse Ronan). No, kako jezgrovito sugerira maestralni uvodni švenk po sobi u kojoj na pisaćem stroju upravo završava svoju prvu dramu, osim sofisticiranih igračaka i pogleda na prostrani vrt goleme plemićke kuće Tallisovih, djevojčica posjeduje i spisateljsku maštu, koju će zlorabiti čim budu ugroženi njezini pubertetski interesi. Svjedočeći svisoka bliskom vrtnom susretu između starije sestre Cecilije (Keira Knightley) i sluškinjina sina Robbieja (James McAvoy), kojega posesivno simpatizira, Briony počne opsesivno uhoditi par i u kasnijim intimnijim trenucima, a potom im gadno zakuha lažnim iskazom protiv Robbieja, osumnjičena za silovanje mlade rođakinje Tallisovih.

Do tog trenutka, Wright uspijeva od suptilno erotizirana i staleškim napetostima nabijena ladanjskog materijala sročiti rijetko uzbudljiv i privlačno vizualiziran zaplet, ustrajavajući na dvostrukoj perspektivi / optici ključnih zbivanja. Sve što s distance vidi povrijeđena djevojčica još jednom će biti prikazano iz intimnije perspektive nekog nevidljivog sveznajućeg pripovjedača, a već ti efektni scenarističko-redateljski pomaci sugestivno naznačuju da bi (fikcionalno) manipuliranje viđenim moglo biti itekako važno za troje središnjih likova i za poentiranje filma u cjelini.

Štoviše, presudno je važno što druga polovica filma skokom u vrijeme rata i posve drukčiji – naturalistički registar, uglavnom ilustrira. Cecilia sada radi kao medicinska sestra, Robbie kažnjeničku uniformu zamjenjuje vojničkom; dok Briony (sada je glumi Ramola Garai) njegujući ratne ranjenike pokušava okajati nesmotreni grijeh koji ju je posve udaljio od sestre. Pozadinski kaos, kao i majstorski uprizoreno rasulo britanske vojske kod Dunkerque, sve troje likova udaljuju od ostvarenja njihovih žudnji: Cecilijine za Robbiejem, Robbiejeve za oslobađanjem od sramote, a Briony za okajanjem. Pripovijedanje se bitno ogrubljuje, deerotizira, a komunikacija verbalno banalizira, dok Briony gubi ulogu ključnog fokalizatora radnje, što mijenja ukupni ton filma i pomalo zbunjuje.

Ipak, po nalogu romana, adaptacija poduzima još jedan vremenski skok, vraćajući Briony pripovjednu povlasticu koja joj je oduzeta u drugome dijelu filma. Tijelom i glasom Vanesse Redgrave, ostarjela Briony, sada ugledna književnica, pripovijeda u televizijskom intervjuu kako je posljednjim romanom pokušala okajati grijehe darujući izgubljeni život nastradalim ljubavnicima. Fikcija se opet umiješala u zbilju na kojoj je parazitirala, ali i tematizacija fikcije u melodramu ne dopuštajući joj da se nekontrolirano razmaše do kraja. Premda je šav između dva stilski nespojiva dijela Okajanja itekako vidljiv, ta provodna metafikcijska nit (naznačena i u glazbeno / zvučnoj podlozi), Wrightova redateljska sprema i raskošna produkcija već su mu osigurali mjesto u gornjem domu novijih književnih adaptacija.