Ono za što ne znaš i ne postoji

Prozac: Marijana Ogresta, u povodu izlaska zbirke priča Koliko košta gram, pobjednice Natječaja za 2006.

Ono za što ne znaš i ne postoji

– Hoćeš li ti ići po Ninu u vrtić sutra? Ja ne mogu. Imam neki sastanak. Ili ćemo zamoliti tvoju mater?

– Mogu ja, nije problem. Zaletjet ću se s posla.

Bila je nedjelja. Hrvoje i Jelena su ručali. Bili su u braku deset godina. Petogodišnja Nina nije jela s njima. Sjedila je na ljubičasto nijansiranom tepihu i igrala se s maltezerom Arniejem.

– Pa dobro jel' ti moraš jest' kao galeb? Daj žvači tu hranu. Majke mi božje razmišljam ti uvaliti apaurin u juhu kad vidim kako gutaš. Jel' ti uopće guštaš dok jedeš?

Baš ju je živciralo to utovarivanje hrane.

– Gledaj svoja posla. Ako ti je toliko stalo do zdravog načina života, onda smanji pušenje, a ne da nam kuća izgleda k'o da se u njoj suše pršuti. I dodaj mi grašak.

Hrvoje nije žvakao hranu. Jelena je bila strastveni pušač. Nina je voljela Arnieja i bila je tiho dijete.

– Jesi li razmišljala o onome što je doktor predložio za Ninu?

Žvakao je hranu.

– Jesi li ti normalan?! Nikakva operacija ne dolazi u obzir. Mislila sam da smo to već riješili.

– Pa jesmo. Oprosti. Ne znam zašto sam te to pitao. Valjda da skrenem temu sa žvakanja.

– Teško je skrenuti pažnju s tvog žvakanja. Čak mi je i malo muka. Jel' ti se čini da nešto nije u redu s ovom teletinom?

– Meni je super. Ništa nisam osjetio, a i kako bih skužio kad ne žvačem.

Smijali su se.

– A da nisi ti trudna, pršutiću, ha? – pitao je Hrvoje još se smijući. Podigao je ruku da dohvati kruh i pogledao Jelenu. Bila je ozbiljna. Raspoloženje joj je splasnulo poput šparoga u kipućoj vodi. Jeli su. Prekinulo ih je Arniejevo cviljenje. Oboje su pogledali put tepiha.

– Nina! Prestani gristi Arnieja. To ga boli!

– Ali, tata, i on je mene – u čudu se pravdala Nina nespretno brišući i izvlačeći bijele dlake iz ustiju.

Jelena se osmjehnula.

– Tebi je to smiješno? – Hrvoje je bio zabrinut.

***

Šetale su ulicom. Jelenina majka bila je dobra žena, ali opsesivno brižna. Morala se brinuti za nešto ili nekoga inače joj je život gubio smisao.

– Gdje su ti Nina i Hrvoje?

– Ne znam. Hrvoje je otišao po nju u vrtić pa su valjda pošli u šetnju s Arniejem.

– Kako se slažu?

– A kako bi se slagali? Obožavaju se.

– Mislim, nema nikakvih problema. Dobar ti je? – navaljivala je gospođa Knez.

– Nina je njegovo dijete, bez obzira na sve. I znam što mi sad pokušavaš napraviti – Jelena je bila iživcirana – pokušavaš mi uvaliti onu malograđansku priču da se muškarci teže nose s takvim stvarima, da žena mnogo više toga treba ponijeti na svojim leđima. E, pa odmah te upozoravam da prestaneš. Jel' ti jasno? Dođeš nas posjetiti dva puta godišnje i uvijek mi nabacuješ taj usrani osjećaj da ne vrijedim da me netko toliko voli, pogotovo zato jer ti negdje duboko u sebi sigurno vjeruješ da sam ja kriva za cijelu situaciju. Ipak sam ja rodila Ninu. Pa nije Hrvoje. E, pa on ju je napravio. Mi smo obitelj. Hrvoje, Nina i ja. I ide nam super. Koliko god to tebi bilo nevjerojatno. Izbij iz te svoje glave te priče da moramo patiti. Ne moramo. S nama je sve u redu.

– Oprosti. Samo sam te pitala. Drago mi je da se slažete. Samo sam se brinula. I imaš pravo. Mislila sam da nemaš njegovu podršku. Za ono što ne znaš, i ne postoji. Ja ne znam za puno stvari. Al' sam ponosna na tebe.

Hodale su, gledajući izloge, analizirajući izgovoreno. Kad su zastale pred izlogom Turbo limača da baka potraži neku igračku za Ninu, Jelena se otvorila.

– Mislim da sam trudna.

Uslijedio je majčinski kratak stisak ruke. Ne rukovanje. Samo stisak dok stoje jedna drugoj uz bok i očima prelaze preko Spužve Boba, lutaka Barbie, lego kockica, plišanih medvjedića i lutki kupusarki.

– Jesi bila kod doktora?

– Nisam. Za takve stvari doktor ti nije potreban. Osjećam da sam trudna. Jednostavno znam.

– Što ćeš sad? Jesi pričala s Hrvojem?

– Ne znam. Hrvoje zna da sumnjam, ali nismo pričali, ostavili smo sve da visi u zraku.

– Možda bi Nini dobro došao brat ili sestra.

– Da, možda bi. Možeš li vjerovati da su mi doktori predlagali operacije za Ninu.

– Kakve operacije? Srca?

– Ma ne. Lica. Plastična kirurgija. Kao napravili bi nekoliko operacija na licu da se lakše uklopi među drugu djecu. Predstavili su mi i tu mogućnost. Majku im jebem po sto puta. Nek' operiraju oni svoj ograničeni mozak. Mrcine.

– Daj nemoj psovati. To im je posao.

– To im je posao – ponovi Jelena – koji ne znaju obavit. Pa neće se oni igrati s mojim djetetom. Oni bi ga rezali, da se uklopi u ovaj prokleto bešćutni svijet. Što on ne bi izrezao sebe da se uklopi u Ninin svijet. Najobičniji konji.

– Znaš da stvari ne idu tako. Smiri se. Možda sve bude dobro.

– Dobro je i ovako. Sve je kako treba bit'. Zašto to ne može nitko razumjet'?

***

Kad je stigla doma, Hrvoje je na podu čitao novine. Nina je lakirala nokte ili, bolje rečeno, prste, a Arnie je ležao krvav pod Hrvojevim nogama poput klupka bijele vune pokapana vinom.

– Što se smiješ? – čula je Hrvojev glas.

– Kako znaš da se smijem? – pitala je s vrata dnevnog boravka.

– Vidim te u televizoru.

Trgla se i Nina.

– Mama, gle – pokazivala je ruke do lakta umazane svijetloružičastim lakom.

– Ajme, divne su ti ljubavi – sagnula se i poljubila Ninu u čelo. Potom je poljubila Hrvoja, a onda je otišla u kupaonicu po aceton i posjela Ninu u krilo.

– Ispružite ruku gospođo Rozi da vas mama dovede u red.

– Ali ovako je lijepo. I suho, gle? – pokazivala je Nina ruke, a Jelena se nastavila smijati.

– Stvarno je lijepo – još je jedanput, ne vjerujući svojim očima, pogledala kćer umazanu lakom i pripalila cigaretu.

– A daj mi reci zašto se smiješ? – ustrajao je Hrvoje.

– A kako se neću smijati. Ova je umazana lakom. Pas leži krvav, a ti mrtav–hladan čitaš novine.

– Hoćeš sad popizdit'? Nisam ih dobro čuvao jel' tako? Arnieju nije ništa, to je Ninina krv na njemu.

– E sad mi je odmah lakše – nimalo uvredljivo rekla je Jelena.

– Ma ne, nije ništa strašno. Znaš kako ona obožava kopat rane od komaraca na nogama. E, pa to je radila u parku i igrala se s nekom malom. Onda je došla mater od te male, prijekorno me pogledala i odvukla svoje dijete od Nine. Mala se derala. Usput mi je dobacila da pripazim na svoje dijete, pa sam uzeo psa i krv s Ninine noge obrisao njime. Ova je popizdila i demonstrativno napustila park. Mala joj se i dalje derala. Baš je bilo super, jel' tako Nina?

– Tako je tata – slagala se umjetnica.

– Pa dobro, manijače, jesi li joj poslije to dezinficirao?

– Naravno da jesam. I stavio flaster. Što, stvarno se ne ljutiš?

– Ne ljutim se. Zato vas i volim jer ni jedno ni drugo niste normalni.

Ugasila je cigaretu i otišla se u sobu presvući. Hrvoje se vratio novinama, a Nina je u zrcalu oduševljeno promatrala svoje ruke. Jelena je iz hodnika dobacila:

– Bila sam kod doktora. Trudna sam.

Hrvoje je spustio novine. Pogledao je Ninu, koja je svoje ruke oduševljeno promatrala u zrcalu.

***

Njihova soba, kao i cijeli dvoetažni stan, bila je topla. Imala je dušu. Bila je uređena u mornarskom stilu s modrim zidovima. Preko cijele strane jednog zida protezali su se valovi obrubljeni bijelom pjenom. Na dnu kreveta stajala je starinska škrinja za držanje posteljine i sjedenje. Jelena je kopala po njoj.

– Što sad tražiš? Što ne dođeš u krevet? Moramo razgovarati, pršutu.

Brava na škrinji u obliku sidra škljocnula je. Jelena je na njen poklopac vratila duguljasti, debeli oker jastuk i sjela okrenuta leđima Hrvoju.

– Doktor je bio okrutan. Prvo mi je čestitala. A da, bila je doktorica. Dakle, prvo mi je čestitala, a kad sam joj rekla za Ninu, nekako joj je raspoloženje splasnulo pa me počela tješiti. Potom sam je upitala ima li ona dijete s Downovim sindromom, na što je rekla da nema, pa sam ja počela tješiti nju kazavši da se istinski nadam kako će jednom moći osjetiti kako je to kad znaš da će jedno ljudsko biće, silno željno ljubavi i pažnje, do kraja svog ili tvog života ovisiti o tebi.

– Vidim da si i ti bila okrutna. I?

– Glupača je mislila da se žalim. Uopće nije shvatila da je jebem u zdrav u mozak. Što ona misli da sve može znati na osnovi knjiga koje je pročitala – zastala je uzdahnuvši i nastavila – uglavnom, savjetovala mi je pretrage za vrijeme trudnoće. Imaju te neke tri vrste koje sa 90–postotnom sigurnošću mogu pokazati da li i ovo dijete u meni ima Downov sindrom ili ne. Uzimanje uzorka plodne vode, analiza horionskih resica i – zaboravila sam što još. Mislim nešto, neka analiza preko moje krvi.

– I što onda?

– Ništa, ako bude normalno, pobacit ću ga. Pa kako će se drukčije uklopiti s Ninom.

Hrvoje je problijedio u krevetu više sličeći na brodskog putnika kojemu je muka od valjanja broda nego na supruga i oca zadovoljno zavaljena u svoju mornarsku sobu. Jelena mu se ovako ljuta činila tako strana.

– Ma daj, zajebavam te, majmune. Što ti misliš?

– Ne znam što bih mislio, zbunjen sam. Čak ne znam da li me strah. Što si joj rekla, kad su te pretrage?

– Rekla sam joj da mi pretrage nisu potrebne. I da ćemo znati sve kad se dijete rodi.

Izula je papuče i podigla noge na škrinju, bradu oslonivši na koljena. Nije očekivala da bi joj Hrvoje mogao ponuditi neko rješenje bolje od doktora. Nešto čega se dotad nitko nije sjetio. On je buljio u strop. Ustao je, otišao iz sobe i vratio se s cigaretom.

– Za tebe više nema pušenja, to ti je jasno.

– Znaš što – okrenula je lice prema Hrvoju – mislim da sam prije nego što se Nina rodila bila spremnija na pobačaj. Ja ovako ne mogu birati. Normalno je, nije normalno. Nina je naše dijete i ja je volim takvu kakva jest. Ne znam mogu li se odlučiti pobaciti samo zato što rezultati nisu dobri. Bilo bi mi kao da ubijam Ninu zbog toga što jest. Jel' me pratiš?

– Pratim donekle. Ustvari lažem. Ne pratim.

– Jutros mi je mater rekla da ono za što ne znaš i ne postoji. E, pa… recimo da mi prije Nine nismo znali ništa. Ma, ne znam kako bih ti približila.

– Dakle, što ima biti, bit će. Mi ćemo i dalje biti obitelj. Možda budemo dva na dva – nije htio biti ironičan. Nasmiješio se.

– Jako smiješno – dobacila je Jelena, puzeći krevetom prema njemu. Kad je stigla do svoje polovice kreveta, nagnula se i poljubila ga. On joj je uzvratio. Onda je prekinuo poljubac i rekao:

– Znaš što me interesira? Ako je tebi sve što se ne uklapa u socijalne okvire ili norme normalno, htio sam te pitati, mogu li ja imati ljubavnicu?

– Možeš. Ionako ćemo morati naći dadilju, pa ćeš ti izabrati neku da ne moraš skitati okolo, nego da to obaviš u kući.

– Divna si.

Ugasio je cigaretu i privio je na prsa. Ugasio je i svjetlo na noćnom ormariću. Bio je mrak. Čulo se samo disanje i svako toliko prolazak automobila u daljini.

– Spavaš?

– Pa, malo me bode tvoja brada.

– Htio sam te pitati – zastao je, pa nastavio uz težak uzdah – što ako mi ne možemo imati normalno dijete?

– Ako i ovo bude drukčije, nećemo više pokušavati.

– Ali sigurno je drukčije imati normalno dijete.

– Nemoj razmišljati o tome. Ono za što ne znaš i ne postoji.

Marijana Ogresta (Dubrovnik, 1977) u Dubrovniku je završila Jezičnu gimnaziju. Unatoč imenu srednje škole, ne govori mnogo. Pogotovo ne u većim društvima.

U Zagreb stigla sredinom devedesetih. Završila Fakultet političkih znanosti. Od tad u metropoli zarađuje kruh svagdanji. S guštom.

Ima trajno sanirane sve zube. Zasad iz nehaja ubila sedam akvarijskih ribica. Ni jedna nije bila njezina.