Ni smijeha ni zabave

Ni smijeha ni zabave

Posve je jasno da je Zuhra prije ili kasnije osuđen na povratak u tijesnu klupu Pervanove Večernje škole

Ma što mislili o njemu, da ne kažem ma koliko šutjeli o tome, Zlatan Zuhrić neosporno jest duhovit čovjek. Nekadašnje zločesto dijete sa zagrebačke Stojedinice, suautor legendarne Sage o Pičekima, potom Pervanov kolega na OTV–u i njegov učenik u Večernjoj školi, naposljetku je prije dvije godine brzopleto zaključio da posjeduje komičarski dar koji zaslužuje bolji tretman te da je lik iritantno karikaturalnog i stereotipiziranog Dalmatinca Aljoše iz Muća, na kojem posljednjih sezona gotovo isključivo gradi karijeru, dostatan da se na njemu koncipira jednosatni talk–show i dvije humoristične TV–serije.

Potpuno pogrešno. Naime, čini se da zbog naraslog ega Zlatan ne shvaća promašenost koncipiranja sitcoma Cimmer fraj (dijelom i Bumerang) kao i razgovorno–zabavnih projekata Zuhra light show i 69 najvećim dijelom na eksploatiranju klišeja iz bradatih viceva o Dalmatincima, na prizemnim prvoloptaškim gegovima i dosjetkama o vulgarnim domaćim tajkunima i neobrazovanim nouveau riches (za što ga zacijelo nadahnjuju notorni Zdravko Mamić i Željko Kerum), na karikiranju tvrde ikavice i na zamornu perpetuiranju općih mjesta o primitivizmu domaćih celebrityja koji pune novinske trač–rubrike i defiliraju red carpetima.

Osim neuspjela variranja lika Aljoše, koji se jednom zove Joško Macola, drugi put Thomas Mrsic, a u aktualnoj HTV–ovoj inkarnaciji Jure Bondić odnosno Parti, Zuhra precjenjuje i svoju duhovitost, koja do izražaja najviše dolazi u kratkim formama i(li) osmišljenim petominutnim skečevima poput serijala o stilistima i nekadašnjih majstorija Zločeste djece. Jer, taj diplomirani inženjer elektrotehnike i informatike maher je u brzom kopčanju, improviziranju i lucidnim dvosmislenim odgovorima kao jedan od Genijalaca i učenika Večernje škole, dakle kao dio višečlanih zabavljačkih timova u kojima nije opterećen potrebom da u svakom trenutku bude raspoložen i duhovit, dok njegov komički nerv ozbiljno zakazuje u situacijama kad je sam kreativni motor i stožerni lik nekoga projekta.

Premda je u aktualnom glazbenom talk–showu 69, inferiornu nastavku propala Zuhra light showa realiziranu na ponešto drukčiji način, Zlatan novopečeni tajkun Jure Bondić Parti iz sela Umljanovići u Dalmatinskoj zagori, sve ostalo u dlaku je isto, dakle neosmišljeno, razvučeno, inertno i neduhovito kao i prije. Recept je odavno poznat: red verbalnih duhovitosti na granici pristojnosti, kakvima se više ne smiju ni u opskurnim prigradskim krčmama, red gostovanja isluženih i zaboravljenih zvjezdica (Ćiro Blažević, Jelena Rozga, Magazin, Jasna Zlokić,...), prisiljenih da pritom nešto traljavo i glume, te red pjesama koje u svakoj novoj emisiji dobivaju sve veću minutažu, što samo dodatno govori o Zuhrinoj bezidejnosti i njegovim skromnim kreativnim potencijalima. Istodobno se taj daroviti glumac (vidjeti njegovu kreaciju nasilnog Andrije u izvrsnom i izuzetno intrigantnom kratkom filmu Posljednja pričest Ivana Gorana Viteza) u pokušaju stvaranja alibija okružuje sve većim brojem suradnika, pa je uz nevoljnoga Hrvoja Kečkeša u liku donekle simpatičnog Vilija odnedavno tu i izgubljeni Borko Perić, koji utjelovljuje smušena no u osnovi dobrodušna sitnog lopova Bruha. Upravo je Bruh simbol kilavosti i nepremostivih problema s kojima se gospodin Zuhrić suočava svake subote, ne znajući čime ni kako popuniti sat programa nezasluženo dobivena prime timea. Pritom se već godinama nemušto i prozirno izgovara uvijek istim tvrdnjama o neprimjerenim produkcijskim uvjetima, kratkim rokovima snimanja te dugotrajnim i složenim stvaralačkim procesom koji tek treba poroditi nevjerojatne duhovitosti i urnebesnu zabavu.

Meni je pak sasvim jasno da je Zuhra prije ili kasnije osuđen na povratak u tijesnu klupu Pervanove Večernje škole.

Josip Grozdanić