Movida i... Almodóvar

Movida i... Almodóvar

U filmu Što sam učinila da zaslužim ovo? mogu se vidjeti sve osobine Almodóvarova redateljskoga genija. Ingenioznost se, prije svega, iščitava u lakoći pripovijedanja i najbizarnijih sadržaja. Premda smo svjesni da gledamo uvjetnu, konstruiranu priču, koja tek motivima podsjeća na realističnu situaciju – redatelj nam podastire rijetku doživljajnu suosjećajnost sa svojom protagonisticom

Dva Almodóvarova rana filma obilježila su ciklus španjolske komedije u okviru Filmskih programa. Mračne navike (Entre tinieblas, 1983) prvi su njegov film s producentom, dakle rađen u sustavu nacionalne kinematografije. Svim svojim elementima referira se na movidu. La Movida Madrileńa bio je kontrakulturni pokret koji je uslijedio nakon pada frankističkoga režima. Tranzicija je bila opipljiva u svim sferama društva i kulture. Underground… alternativna kultura… kontrakultura… postali su gotovo jedinom vidljivom kulturom u Španjolskoj osamdesetih. Glazba, film, kazalište… svi su redom promijenili svoj lik tih godina. Sva godinama potiskivana stvaralačka energija razlila se španjolskom kulturom. Movida je bila zakašnjeli novi val, uslijedio nakon filmskoga s početka šezdesetih i onog u rock-glazbi iz druge polovice sedamdesetih. Pankerskom žestinom obrušila se na sve tabue godinama zatomljivane španjolske umjetničke kreativnosti i posebnosti. Tijekom osamdesetih Pedro Almodóvar započeo je kao nezavisan autor, tako da su mu prva dva filma nastala izvan kinematografskoga sustava. Jednostavno, mislio je da samo na taj, neovisan način može izreći ono što je želio. Mračne navike vrlo su neobičan film. Pjevačica iz noćnoga kluba potraži utočište kod lezbijskih redovnica koje se drogiraju u madridskom konviktu. Na vrlo bizaran način prizvan je Bressonov film o pokvarenim časnim sestrama, Anđeli grijeha (1943)!

No, Što sam učinila da zaslužim ovo? (1984) pravi su mali udžbenik, odnosno uvod u Almodóvara. Carmen Maura tumači kućanicu čiji se životni ciklus našao pred zidom. Muž, vozač taksija, ne daje joj novac, tako da je prisiljena čistiti po raznim kućama. Jedan je sin sitni diler, dok drugi spava s odraslim muškarcima! Svekrva je podjetinjila i živi u svome svijetu mineralnih voda i guštera kao kućnih ljubimaca. Takav siže, naravno, priziva parodiju socijalne drame. Ipak, u Almodóvarovim rukama film postaje bizarna crna komedija s elementima melodrame. Na kraju Gloria (Maura) ubija muža, koji se ponovno zainteresirao za mladenačku ljubav, Njemicu iz berlinskoga boemskog kruga.

U dramaturgiji Almodóvarova filma njegova smrt nije važnija od one ubijenoga guštera, nijemoga kućnog ljubimca i jedinoga svjedoka ubojstva.

U tome filmu mogu se vidjeti sve osobine redateljskoga genija. Ingenioznost se, prije svega, iščitava u lakoći pripovijedanja i najbizarnijih sadržaja. Premda smo svjesni da gledamo uvjetnu, konstruiranu priču, koja tek motivima podsjeća na realističnu situaciju iz života španjolske niže srednje klase – redatelj nam podastire rijetku doživljajnu suosjećajnost sa svojom protagonisticom. Carmen Maura – kao seksualno, emotivno i mentalno iscrpljena osoba – dio je Almodóvarova svijeta zanemarenih žena koje traže životno ispunjenje. Već u tome filmu Maura, zasigurno ne klasična španjolska ljepotica, postaje cjelovitom i potentnom snažnom figurom autorova svijeta. Iako predodređena za žrtvu u svijetu muškaraca koji joj ne mogu pružiti zadovoljenje – kako seksualno tako ni emocionalno! – u Almodóvara ona se osnažuje do zrele ženstvenosti i erotike. Nešto poput Helen Mirren u britanskom okružju, posebice u Petera Greenawaya i Johna MacKenzieja.

Već ovdje Maura je Žena na rubu nervnoga sloma! No, ne slama se i postaje jaka osobnost, koja će sve snažnije obilježavati Almodóvarov filmski svijet. Čak i posve bizarne situacije u kojima se protagonistica nađe popraćene su razumijevanjem autora filma. Tako opsceni detalj u kojemu Gloria ostavlja mlađeg sina kod zubara – jer bi mu u obiteljskom krugu, jednostavno, bilo mnogo gore! – u Almodóvara priziva osjećaj neke drukčije ljudskosti. U pomaknutoj realnosti, on svojim bizarnim motivima izokreće moralne i ine predrasude samozadovoljna građanskog društva.

Kao samopriznati homoseksualac, Pedro Almodóvar pokazao se sjajnim psihoterapeutom za svoje ženske likove! Čitava galerija glumica u njegovim je filmovima ostvarila navlastitu osobnost: Victoria Abril, Verónica Forqué, Marisa Paredes, Asumpta Serna… samo su neke od njih.

Što sam učinila da zaslužim ovo? na neki je način uvodni film redateljeve autorske poetike. I najcrnji, apsurdni događaji u njemu nose živopisno šarenilo. A upravo je to obilježje movide na filmu! Na rubu kiča, campa i TV-reklama, to šarenilo u sebi suptilno razotkriva tamne dubine ljudske psihe na maestralan autorski način. Čak je i svoje filmske uzore, kraljeve melodrama Sirka i Fassbindera, Almodóvar smjestio u navlastiti filmski univerzum. Ono što je za nouvelle vague bio Godard, za movidu je svakako bio – Almodóvar!

Marijan Krivak