Molekula u Prostoriji

Molekula u Prostoriji

Predstava posjeduje dojmljiva trafikovska obilježja: vokabular na rubovima plesa i fizičkog kazališta

Protekloga mjeseca u Rijeci je otvorena Prostorija, napokon utjelovljeno mjesto namijenjeno isključivo izvedbenim umjetnostima, a kao dio Molekule, saveza nastala umrežavanjem nekoliko riječkih udruga, među kojima je i Prostor+, ujedno nositelj programa. U Prostoriji smještenoj na Delti 5 Riječani će se prvi put moći neprekidno obrazovati u suvremenom plesu, fizičkom kazalištu, baletu, uz redovite satove i povremene radionice stalnih kao i gostujućih dokazanih kazališnih i plesnih umjetnika i pedagoga, a isto će mjesto poslužiti i za izvedbe.

Lista Prostorijinih pedagoga ne može proći bez najistaknutijega riječkog performera Žaka Branka Valente, koji je 25. i 26. listopada (premijera 19. rujna), u također nezaobilaznome, sada više ne i jedinome, HKD–u na Sušaku izveo predstavu Utjelovljenje, svoj prvi solo, kojim, iako on to ne voli isticati kao obljetnicu, ipak zaokružuje dvadeset godina rada. Predstava je ostvarena u produkciji njegove matične skupine Trafika i samim time posjeduje dojmljiva trafikovska obilježja: vokabular na rubovima plesa i fizičkog kazališta, minimalnu videoscenografiju (Lara Badurina) i zvuk nadahnut popularnom glazbom (Ivan Šarar). Dramaturginja je Magdalena Lupi.

Valentine su preokupacije prigodne, bavi se samom biti izvođača, tijelom kao prijenosnikom, alatom, označiteljem, ali i označenim, tjelesnim jezikom kao pismom punim složenih poruka i općih mjesta. On ne samo da je autoreferencijalan pa je time u skladu s dobrim dijelom progresivne suvremene plesne scene, nego i priča priču, gotovo protjeranu sa scene, na radost publike, koja je danas sve češće u drugom planu.

Vidimo ga između dva mrtva kadra, velikog platna i manjega ekrana, na kojima je tipičan riječki pogled, s jedne strane brdovito kopno i neboderi, a s druge luka. Time je utvrđen prostorni identitet, kao i nedostatak radnog prostora, jer se nalazi kod kuće, s obzirom da je odjeven u ogrtač i pogled je iz njegova privatnog stana. Ujedno je to naznaka intimnog prostora, uvida u tijelo, osobito ono izvođačko, kao istovremeno intiman i javni čimbenik. Čini se kao da promatramo jedan dan u radu na istoj predstavi, jutro i lagane kretnje razbuđivanja tijela u kućnom ogrtaču, zatim sastavljanje i uporno uvježbavanje plesne sekvence. Slijedi jačanje tijela, vježbe koncentracije i briga za tijelo (opipavanje bolnih točaka). U jednom trenutku posve drukčija slika, on obuva bijele čarape i postaje utjelovljeni Gene Kelly, koketirajući s filmskim klišejem plesača, dugo plešući na kiši.

No, s prolaskom vremena svaka sekvenca čini mu se sve više nametnutom i izvodi je s distancom, a samo promatranje postaje bolno iskustvo. Doslovno osjećamo samoću autora solista, što je naglašeno nametnutim rasporedom sjedala prema kojemu je svaki gledatelj odvojen od drugoga, a izvođač je dalek i malen. Valenta Utjelovljenjem pruža uvid u drugu stranu predstave, proces i okolnosti nastajanja, nadahnuće koje otvorenih misli prima iz životnoga okružja, suočavanje s idejama i tjelesnim ograničenjima, sastavlja univerzalnu, a opet vrlo osobnu sliku. Predstava ne završava slikom, nego zvukom, glasnim disanjem u mraku, čime nas još dublje pušta unutra, u prostor izvedbe i sama izvođača.

Jelena Mihelčić