Lijepe i prazne slike

Lijepe i prazne slike

De Brea je i ovom predstavom pokazao da najviše smisla ima za vizualni segment kazališta, unutar kojega svaka pojedinost besprijekorno funkcionira: od kostima, preko oblikovanja svjetla, do slaganja živih slika što zrcale dekadentni svijet lijepih kazališnih znakova koji nas, nažalost, ostavljaju posve ravnodušnima

Poznati slovenski redatelj Diego de Brea baš nema sreće u Hrvatskoj. Nakon općega lošeg dojma koji je na Festivalu svjetskog kazališta ostavila njegova predstava Sumrak bogova, razočarala je i prva predstava koju je režirao u Hrvatskoj: Othello riječkoga HNK pun je nesporazuma između htijenja i rezultata. Dok se s jedne strane de Brea u tekstu iz kazališne knjižice kritički osvrće na scenska pojednostavnjenja Othella te iznosi namjeru da analitički prodre u dramske likove i odnose, predstava donosi upravo suprotno: posve pojednostavnjene dramske odnose u kojima su lica toliko tipizirana da su zapravo svedena na puke ideje. Jago je u svakom trenutku toliko podmukao da Othellovo povjerenje u njega postaje posve naivno, a žene funkcioniraju isključivo kao objekti muške percepcije te su kao takve simplificirano podijeljene na svetice i kurve (Desdemona je, u inače sugestivnu, emotivno nabijenu tumačenju Csille Barath Bastaić, isključivo nevina i krotka žrtva). U posljednjem se prizoru na velikim videoprojekcijama izmjenjuju slike skulptura koje simbolički prikazuju tjelesnu i duhovnu ljubav i lica triju žena (Desdemone, Emilije, koju vrlo dobro, u pomaku ka groteski, igra Tanja Smoje i prostitutke Biance Anastazije Balaž–Lečić – koja u predstavi stalno nosi okvir za sliku predstavljajući na simboličkoj razini, kako kaže de Brea, »ogromnu požudu i civilizacijski princip u koji projekcija muškarca više ne može prodrijeti«: dakle, ona je dvodimenzionalna slika jer je takvom muškarci vide). Navedena videoprojekcija ukazuje valjda na to da je žena spoj tjelesnog i duhovnog i da je jedino kao takvu muškarci mogu spoznati i voljeti. U odnosu Jaga prema Othellu de Brea je, uz razaranje identiteta zbog ljubomornog ega ugrožena gubljenjem pozicije, podcrtao i princip lakanovske žudnje, naznačivši i latentnu homoseksualnu žudnju koja do izražaja dolazi u mizanscenski zanimljivo postavljenim prizorima gdje protagonist i antagonist zrcale jedan drugoga: njihova se tijela isprepleću kao da su jedno.

Kazališni zastor koji visi u pozadini scene ukazuje na princip zrcalne slike svijeta prisutne u kazalištu Shakespeareova doba koja priziva misao o odnosu igre i istine, a zatim i vječnu činjenicu nošenja maski društvenih kodeksa. No, u predstavi je ponovno samo potencijalno prisutno razotkrivanje suodnosa maski i introspektivnog otkrivanja, koje se mnogo složenije moglo rastvoriti ne samo u Othella nego i u dijaboličnoga Jaga, čije je pravo umijeće nošenja raznih maski posve neprisutno i zamijenjeno jednoličnim trajanjem principa podmukloga zla što ga je, doduše vrlo atraktivno, utjelovio Mislav Čavajda. Taj je mladi glumac još jednom oduševio scenskim govorom tijela, ali na premijernoj je izvedbi toliko zakazao u artikulaciji da ga se jedva razumjelo. Ne samo Čavajda nego i većina ostalih glumaca nositelja važnijih uloga imala je velikih problema s artikulacijom i razumljivošću, što prilično razočarava ukoliko u obzir uzmemo da je de Brea, uz pomoć dramaturginje Magdalene Lupi, Othella osmislio kao komornu dramu na velikoj sceni – uglavnom praznoga prostora, s glumcima u prvom planu. Naslovnu ulogu tumači Alen Liverić, koji povremeno ostvaruje dojmljive trenutke, no ne uspijeva dohvatiti zaokruženu slojevitost interpretacije kakvu ta uloga iziskuje. Ono što je, ipak, uspjelo de Brei i glumcima jest – postići snažan (iako jednoličan) naboj glumačke energije koja je sve vrijeme prigušena, no dovedena do usijanja, poput napete strune pred puknućem. Tom je dojmu pridonijela i potmula glazba Alda Kumara. U ostalim se ulogama pojavljuju Damir Orlić, Predrag Sikimić, Adnan Palangić, Zdenko Botić, Eduard Černi i Denis Brižić.

De Brea je i ovom predstavom pokazao da najviše smisla ima za vizualni segment kazališta, unutar kojega svaka pojedinost besprijekorno funkcionira: od iznimno elegantnih i moderno mišljenih stilskih kostima Lea Kulaša, preko oblikovanja svjetla Borisa Blidara, do slaganja živih slika što zrcale dekadentni svijet lijepih kazališnih znakova koji nas, nažalost, ostavljaju posve ravnodušnima.

Tajana Gašparović