KRUGOVAŠI U BELANOVU KONCERTU

KRUGOVAŠI U BELANOVU KONCERTU

U kojoj su mjeri krugovaši bili netaknuti filmom pokazuju i bibliografije u kojima ih ne susrećemo ni u ulozi prigodnih filmskih kritičara. Moglo bi se reći da su dio nijemoga filma o tom razdoblju hrvatske urbane kulture

Povijest je vrlo često otpor zaboravu, ali i borba protiv zaborava koja može rezultirati porazom pred činjenicama: dojmovi su dio nas samih, dakle pripadaju onom svijetu o kojem je pisao Platon u paraboli o pećini, a ne samo utjecaju vanjskog materijala i duhovnih konstelacija ideoloških, odnosno političkih činjenica... Iluzija je bila građa nužna da bi se iskazala očitost.

Ima autora koji tvrde da kulturu valja čitati isključivo kao povijest i čini mi se da i sam toj kušnji sve teže odolijevam. Iako nisam sklon vjerovati mudrostima usmene predaje, ne dvojim o uvjerljivosti i snazi nepretenciozne obavijesti, niti vjerujem da jednostavnosti bilo koje vrste i podrijetla ne mogu biti pogrešne samo zato što su nepretenciozne.

Danas postoje satelitski vodiči koji vam pomažu u kretanju i orijentaciji u pustoši, u nepoznatom kraju, a te spravice veličine mobitela ili dlanovnika jasno vam pokazuju i put gradom kojim se krećete i obavještavaju vas o udaljenosti od vašeg cilja isključujući mogućnost aleatoričkog lutanja, iako je ono najljepše... Zato smatram da je na ulici mnogo korisnije upitati prolaznika da vam pomogne nego vaditi iz džepa kompase, sekstane, sprave za satelitsku navigaciju, a ako vam je pri ruci još i pouzdan kulturni plan grada i kurvimetar na temelju tih jednostavnih i staromodnih informacija saznat ćete koliko vam je još ostalo do cilja. Sve te pak sprave može zamijeniti dobrohotna pomoć neznanca. Premda imam tragično–komična iskustva s vjerodostojnošću svjedočenja sudionika nekog događaja (npr. prometne nezgode), ipak mi je draže svjedočenje od interpretacije.

Ovaj uvod nužan je da bi se neko svjedočanstvo odbacilo i pokazalo postojanje prečica koje također vode do cilja i pomažu da se makar za korak primaknemo materijalnoj istini, koja je u isti mah važan dio povijesne istine.

Ovih dana, očito s velikim zakašnjenjem došao sam do zbornika radova meni nažalost nepoznata projekta pretenciozno nazvana Komparativna povijest hrvatske književnosti, u kojem su sakupljeni radovi predstavljeni u Splitu 19. i 20. rujna 2000.

Zasjedanje se bavilo časopisom »Krugovi« i hrvatskom književnosti pedesetih godina prošlog stoljeća.

Pravi povod ovim mojim prisjećanjima prilog je Ante Peterlića Hrvatski film u vremenu časopisa »Krugovi« (1952–1958). Ne želim nabrajati što je tada snimljeno, ni kakvo je bilo stanje u hrvatskom filmu, no nekim ću pojedinostima pokušati konkretizirati slabe ili, nažalost, gotovo nikakve veze hrvatskog filma i hrvatske književnosti.

Film je u to doba u Jugoslaviji, pa dakako i u Hrvatskoj, bio opasna igračka i vlast je mislila da je ne smije dati u ruke onima koji su u odnosu na one s dugotrajnim partijskim ili partizanskim stažom bili tek književni poletarci i politički žutokljunci; o tome postoje dokumenti i svjedočenja da su se pripadnici spomenutog naraštaja teške muke domogli mikrofona Dramskog studija Radija Zagreb, gdje su im izvodili radiodramske tekstove koji su poslije zbog kakvoće zainteresirali dramaturge radija Berlina, Varšave, Praga.

Koliko se sjećam, ni jedan od njih nije uspio, a možda ni pokušao, čak ni s filmskim scenarijem. Čini mi se da ih nisu ni pisali, ni nudili. Bilo je to logično, jer im čak ni radiodrame, po mišljenju političara kulture i ideologa, još nisu bile stasale ni do kazališnih pozornica. Za tako odgovorne poslove sazreli su tek sredinom šezdesetih.

Od mlađih pisaca (zapravo knjige će tek poslije tiskati) kamere se dočepao samo Branko Belan, koji je od krugovaša bio stariji desetak godina, ali mu se posrećilo da je snimio film Koncert po scenariju desetak godina starijega Vladana Desnice, dobra pisca i uvjerljiva intelektualca. Krugovaši su cijenili obojicu, ali o nekim snažnijim međusobnim vezama ne bi se moglo govoriti.

Belanovo filmsko ostvarenje kritika tada nije prihvatila s oduševljenjem, politika je šutjela, smatrala je da je djelo dovoljno daleko od dnevnih poličkih zadataka, ali da je ideološki i klasno na svom mjestu.

Premda je uobičajeno mišljenje o snažnoj vezi krugovaša s idejama modernizma, pa čak i avangarde, pogledamo li njihovo ponašanje i nazore, može se reći da su bili konzervativni i sami se zapravo nikada nisu smatrali avangardistima. Pravo na takve sklonosti patentirali su u poeziji samo Radovan Ivšić, Boro Pavlović i Zvonimir Golob. Oni su prihvaćali pozicije i dostignuća povijesnih avangardi.

Kakvoća Koncerta bila je prepoznata tek dvadeset godina poslije, kada je Desnica već umro, a Belanu, kao neuspješnu redatelju jednoga iznadprosječno dobrog filmskog uratka više nisu povjeravali ambicioznije projekte.

Autor spominje da nakon raskida s Kominformom naši redatelji više nisu bili slani u Moskvu ni u Prag, a da je kao novi izvor buduće hrvatske filmske pameti otkrivena Cinecitta u Rimu.

Ne želim nabrajati tko je sve bio upućen u Vječni grad na nauk filmske umjetnosti, ali jednog od tih budućih kreatora hrvatske filmske budućnosti znamo. Ime mu je Simo Dubajić: tko je i što, ne treba podsjećati: znamo ga iz doba balvan–revolucije i zbivanja u Kninu i oko njega. No da Peterlićeva tema nije posve neutemeljena, jer da je Simo kao nježna lirska duša u dva navrata objavio nekoliko bezveznih pjesama u društvu onih koji su željeli izmijeniti hrvatsku književnu budućnost, neosporno je. Dubajić je bio demobiliziran u visokom činu oficira i očito je od Republike Hrvatske dobio stipendiju za Cinecitta kao nagradu za svoju bratoubilačku djelatnost u Bleiburgu i na Križnom putu.

Bizarnosti u vezi s »Krugovima« očito ima još, a jedna je nešto drukčija od drugih. U to vrijeme ili neznatno kasnije Vlatko Pavletić postavljen je za dramaturga Jadran filma. Zacijelo nije bio iznimka, primjera očito ima, ali kako se ja ne bavim historijom etike u socijalističkom, odnosno samoupravnom društvu, tu liniju mogućeg istraživanja prekidam.

Kadrovima Belanova Koncerta prodefilirala je kohorta mladih statista: Belan ih je odabrao među članovima triju zagrebačkih sastajališta mladih, OKUD–a Joža Vlahović, OKUD–a Ivan Goran Kovačić i Omladinskog kluba. Prostorije Jože Vlahovića i Omladinskog kluba nalazile su se na Jelačićevu trgu u zgradi Zagrebačke banke, a Gorana na Zrinjevcu ponad današnje kavane Lenuci.

Među njihovim članovima bilo je mnogo mladih umjetnika, a i uredništvo književnoga časopisa »Izvor« nalazilo se pokraj Vlahovića.

Netko će se možda upitati zašto sam toliko skrenuo od teme. Odgovaram: upustio sam se u ovu digresiju da bih rekao kako su među statistima u Koncertu omladinu glumili ovi krugovaši: Antun Šoljan s kistom u ruci i na ljestvama igrao je soboslikara; budući filmski redatelj Arhanić igrao je omladinskog aktivista, operni kritičar Aleksandar Reichnig bio je pomalo feminiziran mladoženja; djevojčica Neda (Heidi Pataki, koja će petnaestak godina poslije postati austrijska pjesnikinja, a u toj historijskim optimizmom obojenoj družini, igrala je razmaženu kćerku visokog austrougarskog časnika); pripremajući se da zabilježim svoja sjećanja prepoznao sam među Belanovim statistima i TV–voditelja Ljubu Jelčića.

U tom kaleidoskopu prepoznao sam i Jelenu (?), poslije dugogodišnju demonstratoricu profesora Ive Hergešića i kolegicu Ante Peterlića, autora članka koji me nagnao da se prihvatim ovoga čeprkanja po uspomenama. U naknadnom gledanju Koncerta prepoznao sam još naših dragih suvremenika. U družini sljedbenika braće Lumiere bio je i Slavko Mihalić, jedan od budućih miljenika Pegaza i hrvatskih muza, igrao je magistralno ulogu policijskog špicla i dodvorice vlasti.

Za istim stolom sjedili su tada još supružnici pjesnikinja Irena Vrkljan i pjesnik Zvonimir Golob, za istim stolom sjedio je i pripovjedač Vojislav Kuzmanović, koji je ranije u sceni sprovoda glumio svećenika, a da bi u svemu bilo što manje tipfelera pobrinuo se Dubravko Štiglić, koji će nekoliko godina poslije korigirati neke knjige spomenutih pisaca koji su svoju literarnu karijeru nakon inicijacije u »Izvoru« nastavili u »Krugovima«.

Ušavši u literaturu, oni više nisu bili statisti, ali, koliko se sjećam, nitko se od nih nije bavio filmom. Jedino, ako me sjećanje ne vara, po Šoljanovu romanu Luka film je snimio, nimalo spektakularno, redatelj Tomislav Radić.

Ukratko: iako statiranje krugovaša nije bilo berićetno za hrvatski film, činjenica je da su mnogi kasnije za hrvatsku književnost važni stvaraoci sredinom šezdesetih godina u filmu mogli biti epizodisti ili samo statisti. Veza »Krugova« i hrvatske književnosti samo je jedna od mogućih, ali nedokazivih hipoteza.

U kojoj su mjeri krugovaši bili netaknuti filmom pokazuju i bibliografije u kojima ih ne susrećemo ni u ulozi prigodnih filmskih kritičara. Moglo bi se reći da su dio nijemoga filma o tom razdoblju hrvatske urbane kulture.

Branimir Donat