Kapitalac i pratnja

Kapitalac i pratnja

Vjeran Zuppa, Ispruženi jezik, Antibarbarus & Feral Tribune, Zagreb, 2007.

Neobično se velik broj razgovora Vjerana Zuppe s novinarima raznih redakcija skupio u knjizi Ispruženi jezik uzme li se u obzir da urednici u većini hrvatskih medija baš i ne vole razgovore s intelektualcima koji su skloni visokoj filozofiji, naširokoj demonstraciji erudicije i intelektualiziranja čak i o onome što su objedovali, jer iz današnje, tržišne perspektive medija to znači samo dosadu. Takve se rijetkosti događaju samo iz razloga koji su izbrojivi prstima jedne ruke: zbog sezone kiselih krastavaca, zbog želje da se profilu medija doda i malo imidža kultiviranosti te zbog neposredna, žutog povoda ili naprosto zbog idejne (ili osobne) bliskosti redakcije sa sugovornikom, pa kada se u Ispruženom jeziku pročita iz kojih su novina skupljeni intervjui s Vjeranom Zuppom, vidi se da su u medijskom interesu za Zuppu zastupljeni baš svi gorenavedeni razlozi.

Po čemu su novinski intervjui s Vjeranom Zuppom toliko važniji od brojnih ostalih intervjua svih sa svima u našoj medijskoj džungli da bi zaslužili trajnije dokumentiranje u obliku knjige?

Sudeći prema velikom dijelu uvrštenih intervjua, reklo bi se da je povod u (pre)cijenjenosti Zuppinih komentiranja tadašnje aktualne političke i kulturne svakodnevice te u posveti jednoj jasno i snažno artikuliranoj lijevoj poziciji, kao i u potrebi da se knjigom ovjekovječi rijetka i vrijedna pojava intelektualca koji doista obavlja svoju zadaću kritičkog upozoravanja gusaka u magli. Uvršteni intervjui, nerijetko potaknuti kulturnim i civilizacijskim ekscesima koji su vladali u tuđmanistanu devedesetih godina, doista još živo evociraju atmosferu koja je vladala Hrvatskom u posljednjem desetljeću 20. stoljeća ili barem (ne)raspoloženje jednoga intelektualca u tom okviru. Budući da nam je lik intelektualca toliko mio romaneskni lik kroz koji se dijagnosticira usud njegova vremena i prostora ili barem služi autorovu naumu da iznese sve što je oduvijek htio reći o bilo čemu, i Ispruženi jezik u tom se kontekstu ne mora čitati doslovno, kao dokument intelektualnog angažmana, ono, tek toliko da se ne zaboravi, nego kao alternativa nikad napisanu dobru romanu o hrvatskom intelektualcu devedesetih. Ponuđeni kôd nije nikakav proizvoljan ili subjektivan hir uzme li se u obzir dinamika razvoja Zuppine misli u kojem su novinarska pitanja tek didaskalije koje imaju prapodrijetlo u filozofskim traktatima, a trenutačnu konačnicu u esejističkim romanima u kojima su dijalozi tek kompozicijska montaža kako bi se postigla dinamika u romaneskno-esejističkom problematiziranju referentnoga.

Dakako, ovaj kompliment ne oslobađa medije njihovih očiglednih slabosti, od površnosti do zastarjelosti u pojedinim dijelovima uvrštenih novinskih razgovora sa Zuppom, ali to je danak okolnostima koji uspijeva prevladati tek prvi intervju u nizu, onaj najopsežniji koji je sa Zuppom obavio Viktor Ivančić.

Šteta što nisu navedene okolnosti i način na koji je taj iscrpni intervju realiziran, ali panoramskom širinom u komentiranju hrvatskoga društvenog stanja u njegovim raznim segmentima sinkronijski i dijakronijski te gustom koncentracijom duboko analitičkih razmišljanja o svemu upitanome (a Zuppi su u ovom slučaju ponuđena jednako kompetentna, intelektualno sadržajna i poticajna pitanja, što je u žanru intervjua s novinarske strane takva dijaloga doista rijetkost!) taj intervju i danas ostaje relevantan tekst i nedvojbeno će to ostati, djelujući poput podzemne vode na nabasale čitatelje, dok je većina ostalih uvrštenih intervjua ipak – mora se priznati – tek u funkciji dekorativne potpore tom nosećem i kapitalnom razgovoru s Viktorom Ivančićem.

Igor Gajin