Imamo program za Kino Europa

Imamo program za Kino Europa

Zagreb Film Festival dosad je bio samo projekt Propeler Filma, a ubuduće će biti pravna osoba, jer je kao umjetnička organizacija registriran pri Ministarstvu kulture. Ta naša udruga predala je zahtjev u kojem smo izrazili spremnost na upravljanje kinom. Mislim da smo s festivalom pokazali da imamo jaku ekipu koja to može realizirati

Završen je peti Zagreb Film Festival. Kako se on razvija? Što se promijenilo u Festivalu od njegova osnutka, a što je ostalo isto?

– Ne odustajemo od ideje da u konkurenciji budu samo probrani prvi ili drugi filmovi pojedinih redatelja. Zbog toga ne mogu nikako prihvatiti tezu jednog novinara da nam je program ziheraški. Rijetko se dogodi da je prvi ili drugi film nekog autora veliki uspjeh, kao što je slučaj s filmom Control ili Životom drugih.

Nadalje, uz pet velikih europskih festivala, mi ne možemo biti A-festival koji će prikazivati samo svjetske premijere pojedinih filmova, niti možemo konkurirati Sarajevu, koji ima deset puta više novca. Naša je želja uvijek bila zainteresirati što veći broj gledatelja za filmove koji inače nisu za šire narodne mase.

Ono što se od početka promijenilo jest broj gledatelja, koji je porastao s 12 na 32 tisuće. Kad sam pokretao festival, bojao sam se hoćemo li napuniti najveće kino na Balkanu, građeno upravo kao kino, sa 1037 mjesta, prikazujući filmove nepoznatih autora. Ne bih se bojao da je riječ o nezavisnim autorima poput braće Coen ili Almodovara.

Neki su se noviteti ustalili poput programa Moj prvi film, uz koji je objavljena knjiga, a dogodine planiramo knjigu razgovora Moj prvi film u regiji od 1990, da vidimo kako se razvijala kinematografija nakon raspada Jugoslavije. Taj će se projekt poslije usmjeriti na pojedine zemlje poput Njemačke, Francuske, Velike Britanije...

Dobro se razvija i nacionalni program Kockice, uveden na 3. ZFF, u kojem sudjeluju studenti ili tek diplomirani filmaši. Prošle godine uveden program Klub 100 s filmovima više od sto tisuća gledatelja iduće godine bit će izmijenjen na način da od manjih država prelazimo na velikih pet, a to su Njemačka, Francuska, Španjolska i Velika Britanija.

Nastavljamo i s ove godine pokrenutim programom dječjega filma VIP Bibijada, koji bi u budućnosti mogao zaživjeti kao posebna revija.

Kako ocjenjujete medijski odjek Festivala?

– Imamo vrlo dobru potporu medija, prije je po medijskim analizama postotak pozitivnih članaka bio 99 posto, a sada je 93 posto. S rastom Festivala i kritike znaju biti žešće, što je logično, jer kad si underground i alternativa svi te podupiru, a kad se digneš, onda počnu biti kritičniji. Imali smo uvijek dobru medijsku potporu iz Bosne, jer smo uvijek imali i neke bosanske filmove, a ove godine bili smo jako dobro praćeni u Sloveniji i Srbiji, od dnevnih novina do radijskih i televizijskih emisija.

U početku je prepreka bila to što se Motovun razvio kao veliki brend i kao novom festivalu bilo nam je teško probiti se.

Festivalomanija je krenula iz Istre, ali najviše se novih festivala razvilo u Zagrebu. Kako to objašnjavate?

– Zagreb je krenuo od Animafesta i Dana hrvatskoga filma, a danas imamo Zagreb Film Festival, 25FPS, RAF, One Take, Zagrebdox... Zagreb je meni bio prvo odredište u mojoj zamisli da osnujem festival 1997. godine. Poticaj mi je bio obilaženje stranih festivala s filmom Mondo Bobo, od Mannheima do Cottbusa. Tada sam zvao Rajka Grlića da bude selektor festivala, jer sebe nisam smatrao dovoljnim poznavateljem. U suradnji sa Zagreb Filmom i ravnateljem Draganom Švacom pokušavao sam napraviti festival u Kinoteci i Kinu August Cesarec, sadašnjim Teatrom Exit, koji je upravo bio obnovljen. S dolaskom Andreje Zlatar i Vakija Stojsavljevića u Zagrebu otvorila se mogućnost da se festival pokrene i ja sam prešao iz Motovuna ovamo. Uz pomoć Željka Zorice festival smo i pokrenuli. Zagreb je tada bio jedina metropola bez međunarodnoga festivala igranog filma. Reaktivirao sam tada svoj neiskorišteni, stari projekt. Premda su kina propadala, uz istodobni rast multipleksa na više od milijun gledatelja, oduvijek sam tvrdio da u Zagrebu mora postojati kritična masa ljudi koja će doći da gleda drukčiju vrstu filma od repertoarnog. Ove godine osobito me zadivila publika, koja iz svojih domova radnim danom ide kroz kišu i hladnoću u neudobne i pregrijane stolce u Studentskom centru i svakodnevno puni tu dvoranu do posljednjega mjesta. To mi daje poticaj da Festival bude što bolji.

Hoćete li se držati lokacije Studentskoga centra?

– Istekao nam je ugovor, ali ga namjeravamo obnoviti. Ljudi u Studentskom centru dobro znaju da je ta dvorana prije našega dolaska bila potpuno mrtva, s iznimkom jednog komercijalnog i djelomičnog uspješnog izdanja, tzv. Stella Artois Film Festivala, u koji je ta tvrtka uložila tada nevjerojatnih dva milijuna kuna, kad su izvršeni prvi kozmetički zahvati na uređenju kina. Nakon nas i druge su manifestacije počele dolaziti u Studentski centar.

Zanimljivo je da ste vi odlučili ne dovoditi zvijezde radi njih samih, nego samo redatelje i glumce filmova u konkurenciji, ma koliko slabo poznati oni bili. Mediji kao da su od vas to i prestali očekivati, što s drugim festivalima nije slučaj...

– Zagreb Film Festival pomaže ljudima da postanu poznatiji. Li Yanga u Hrvatskoj nitko nije poznavao, a mi smo prikazali i njegov prvi film prije nego što je nagrađen u Berlinu, zvali ga u žiri, a ove godine prikazali i njegov drugi film. On je došao u Zagreb s Havaja na tri dana usprkos činjenici da mu je istodobno počinjala distribucija u Kini, a film bio u konkurenciji u Rimu.

Što se glumačkih zvijezda poput primjerice Georgea Clooneyja tiče, koji je prošle godine imao film u konkurenciji, mene je uvijek malo strah da takve zvijezde ne pojedu medijski prostor za druge ljude. Mi smo imali 104 inozemna gosta, među kojima je Florian Henckel von Donnersmarck, koji je u međuvremenu postao oskarovac, a prije pobjede na Zagreb Film Festivalu odbili su ga i Berlin i Cannes i Venecija.

Druga prepreka dovođenju zvijezda jest da se u Studentskom centru jednostavno ne može prostrti red carpet. Treći je problem novac, jer mi imamo svega dva milijuna i dvjesto tisuća kuna, a za zvijezde bi nam trebali milijuni.

Mi ćemo ponekad nekoga dovesti, ali nećemo graditi našu medijsku sliku na tome, kao što je recimo napravio Libertas Film Festival dovodeći Woddyja Harrelssona i Owena Wilsona, a na projekcijama nije prosječno bilo ni pedeset ljudi. To mene na zanima. Mene više zanima da se o našem festivalu piše u rubrici Kultura, a ne u rubrici Spektakli, iako nam svima godi da o nama pišu »Gloria« i »Story«.

Meni nije presudno koje je nagrade film osvojio, kao što su Zlatne meduze osvojile Zlatnu kameru u Cannesu, izabrao sam ga jer je dobar film. Za neke filmove koje smo željeli bilo je nemoguće dobiti kopiju, poput izraelskoga filma Band’s Visit, koji je u Sarajevu dobio nagradu publike. Danima smo uzaludno visili na telefonu s Londonom, New Yorkom i Los Angelesom. Za film I am not there nismo zvali goste jer je to bio film zatvaranja izvan konkurencije, no za gotovo sve ostale filmove imali smo goste, s iznimkom ekipe filma Control, koja je bila na promociji u Americi, i filma Izganstvo, čiji je redatelj Zvjagincev snimao izvan Moskve. Neki naši gosti, koji su osvajali nagrade u Veneciji i Cannesu, rekli su da im je ovaj festival najbolje što im se u životu dogodilo. Ovdje se osjećaju opušteno, mirni su, nemaju pritisaka.

Florian Henckel von Donnersmarck, koji je iz jako bogate plemićke obitelji i trenutno živi u Los Angelesu, došao je do svog dvorca u Klagenfurtu na jedan dan odmora kako bi potom došao dva dana u Zagreb i potom se odmah vratio u Los Angeles. To pokazuje koliko mu znači ovaj festival.

Možete li nam predstaviti film Buick Rivera, koji snima vaša producentska kuća Propeler Film?

– S redateljem toga filma Goranom Rušinovićem napravio sam film Mondo Bobo, no na njegovu drugom filmu Svjetsko čudovište nismo surađivali. Rušinović je potom otišao živjeti u Ameriku, gdje je pročitao knjigu Miljenka Jergovića Buick Rivera. Ta mu se knjiga učinila zanimljivom jer je i on, poput lika u knjizi, odjednom postao imigrant.

To je relativno jeftin film – njegov konačni proračun biti će 550.000 eura. Film ima sedam producenata koji su s manjim sredstvima sudjelovali u projektu. Snimali smo u Dakoti, u gradu Fargo, po kojem je nazvan film braće Coen, koji pak nije sniman u tom gradu, nego u Kanadi. Tamo smo snimili veći dio filma, no dogodila nam se nesreća da je osamnaest rola filma u transportu osvijetljeno. Na našu sreću, to je bilo pokriveno osiguranjem, pa ćemo ponoviti dio scena u siječnju.

Riječ je o priči o dvojici Bosanaca, Bošnjaku i Srbinu. Bošnjak je fotograf koji od prije rata živi u Americi i ima nesređen život, a životni mu je san automobil Buick, zbog kojega se i svađa sa suprugom. Njega glumi Slavko Štimac. Kada jedne večeri krene po suprugu koja radi kao medicinska sestra u drugom gradu, skrene s ceste i na njega naleti Srbin iz Doboja, pa počnu njihova prepucavanja. Neke smo scene snimali u Bosni, a riječ je o snovima glavnoga lika. Prema svemu sudeći, zbog ugovora s Bavaria Filmom film moramo završiti do kraja ožujka 2008. Bili smo predstavljeni u Atelieru festivala u Cannesu i mislim da smo prvi hrvatski film koji već unaprijed ima ugovorena distributera za svjetsku prodaju. Ne znam hoćemo li upasti u neki od programa u Cannesu, no hrvatska premijera bit će na Festivalu igranog filma u Puli.

Odobrena su vam sredstva i za novi projekt – Kenjac u režiji Antonija Nuića... Kako je nastao taj projekt?

– Kada je film Sve džaba imao svoju premijeru u Sarajevu, jedno smo popodne u hotelu sjedili Nataša Janjić, koja će kao i u prethodnom Nuićevu filmu igrati glavnu ulogu, moja asistentica Lana Ujdur, Antonio Nuić i ja te razgovarali o projektima. Nuić je imao tri različite priče, a jedna je bila anegdota koju mu je ispričao rođak iz Hercegovine koji mu je renovirao stan o tome kako je 1995. sa svojim tetkom krenuo u Oluju i sreo čovjeka kojemu je dao 200 maraka da se riješi magarca, kenjca, koji je živio kod njegove stare majke. U priču se upletu ljudi iz Imotskoga, koji trguju magarećim mesom i prodaju ga u Italiji. Magarac i jezero poveznice su priče, no film je zapravo o obiteljskim odnosima, a to je ono što mene i Nuića najviše zanima. S tim filmom pobijedili smo na Cinelinku, dobili nakon duga iščekivanja potporu od Ministarstva kulture, sutra počinjemo raditi na projektu i početkom srpnja očekujem prvu klapu.

Je li vas iznenadio uspjeh vašega filma Sve džaba u Puli?

– Jest. Moj prvi film, Mondo Bobo, dobio je prije deset godina Veliku zlatnu Arenu, no činilo mi se da je ovaj put to bila vrlo jaka Pula, po mom mišljenju najjača od devedesetih i samo bi iduća mogla biti jača. Bila su tu i Karaula, Što je muškarac bez brkova, Put lubenica... Nadao sam se nagradi za scenarij i jako me iznenadila pobjeda. Tada sam rekao rečenicu koju ću sada ponoviti: »Svi mi u Hrvatskoj kritiziramo Pulu, svi se pravimo da nam je nebitna, a svima nam užasno puno znači.« Bili smo neopisivo sretni ne samo zbog nagrade, nego i zbog sama gledanja filma u Areni. Sve džaba snimali smo pet godina, nakon što je scenarij nastao u tjedan dana po Nuićevoj izvornoj priči. Film je dobio još nekoliko nagrada, bio na desetak festivala, dobio distribuciju u SAD i Kanadi. Film ima i dalje svoj život, svi su suradnici plaćeni, i s njim imam samo pozitivna iskustva.

Grad Zagreb otkupio je Kino Europa za kulturne filmske potrebe. Doznao sam da upravo vaša udruga Zagreb Film Festival ima program i najveće izglede da preuzme upravljanje tim kinom. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Kada je prošle godine objavljeno da će Kino Europa biti kupljeno i vjerojatno postati druga scena Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, našli smo se s predstavnicima Hrvatskoga filmskog saveza, s kojima i inače jako dobro surađujemo na više projekata, i pokrenuli projekt Daj mi kino!. Sve što smo radili nije bilo u svrhu da to kino pripadne nama na upravljanje, nego smo uspjeli prvi put u Hrvatskoj na jednoj ideji okupiti sve filmaše, na što sam jako ponosan. Smatrao sam da Grad Zagreb, kao bogat grad kojem je stalo do kulture, mora više pomagati film, pa su sredstva s dva i pol dosegnula dvanaest i pol milijuna kuna godišnje. Osnivanje Zagrebačkoga filmskog fonda bila je moja inicijativa. Film je, uz sportaše, Vegetu i Kraševe proizvode, ono što nas najbolje može predstaviti u inozemstvu.

Kino Europa ima petstotinjak mjesta, što je za uski art-program preveliko. To ponajprije mora biti dvorana za sve zagrebačke festivale, kojih već ima dosta, a Animafest se prvi u njega prebacio, zaobišavši SC, i napunio dvoranu. Kino nam treba i za reprize dijelova programa drugih zagrebačkih festivala, prvenstveno Pule i Motovuna. Kada se svi ti festivalski programi poslože, to je već dva mjeseca punoga programa. To je i odlično mjesto za premijere: dvoranu je napunila i Zagorka, a uskoro se očekuje i premijera dokumentarca o Radiju 101 Vinka Brešana.

Nadalje, za proizvodnju je upravo odobreno deset filmova, a ako ti Blitz nije distributer, teško možeš ući u Cinestar. Sve džaba nije igrao u Cinestaru, nego u Broadway Tkalči, Europi i Griču. Hrvatski filmovi trebali bi imati zajamčeno razdoblje igranja u Kinu Europa barem petnaest dana. Ako je već toliko javnoga novca uloženo u neki film, treba mu osigurati mogućnost za distribuciju i dati mu povlašteni status, da znatno manji postotak od sadašnjih 60 posto ostane kinoprikazivaču, što je moguće ako se prikazuje u gradskoj kinodvorani.

Treći su segment popularni festivalski filmovi, poput Sicka. Filmovi koji su s uspjehom prikazivani u selekcijama Pule, Motovuna i Zagreb Film Festivala trebaju dobiti priliku i za uvrštenje u repertoar. Doručak na Plutonu Neila Jordana pobijedio je u Puli, a nije dobio distribuciju.

Spomenut ću i vlastitu situaciju: u mom kvartu, Vrbiku, ne samo da nema kina nego je zatvorena i videoteka, pa mi je jedini izvor filmova ono što dobijem od Europske filmske akademije.

Kakva je konkretna situacija s preuzimanjem Kina?

– Zagreb Film Festival dosad je bio samo projekt Propeler Filma, a ubuduće će biti pravna osoba, jer je kao umjetnička organizacija registriran pri Ministarstvu kulture. Bilo je nužno razdvojiti proizvodnu i festivalsku djelatnost. Ta naša udruga predala je zahtjev u kojem smo izrazili spremnost na upravljanje kinom, pod uvjetima po kojima se dogovorimo. Neki su me ljudi već počeli pitati može li se u Kinu Europa nešto održati, no ništa još nije odlučeno i moraju se riješiti još mnoge pravne zavrzlame. Čujem da imamo velike šanse da dobijemo Kino Europa na upravljanje. Ne mogu reći da se radujem tome, niti sam tužan, jednostavno moramo preuzeti odgovornost za ono za što smo bili kolovođe. Mislim da smo s festivalom pokazali da imamo jaku ekipu koja to može realizirati. Za privlačenje ljudi mora se raditi, nije dovoljno staviti plakat.

U kakvu su stanju projektori i ozvučenje?

– U prilično lošem. Cijela je zgrada trošna i ima statičkih problema. Ako doista preuzmemo kino, treba naći javnih i sponzorskih sredstava ne samo da ga obnovimo nego i da tamo napravimo lijepi centar, mjesto u kojem neće biti ružna birtija, nego klub za filmaše, kao što je nekad bilo u Kinoteci kad su tamo bila Moderna vremena. Tamo se moraju naći filmski časopisi iz Europe, ali i susjedstva, »Hrvatski filmski ljetopis« i »Zapis«, kojih nema ni u jednoj knjižari. Tamo će se morati moći kupiti filmski klasici na DVD-u. Ima tu mnogo posla. Treba nam i mala dvorana za projekcije, pa u tom smislu treba razmišljati i o prenamjeni predvorja balkona. KIC bi se također mogao urediti kao druga dvorana, a ne treba odustati ni od Kina Central. Trebat će zamijeniti i stolce, kupiti novo platno i instalirati novo ozvučenje. Za potpuno uređenje sigurno će trebati nekoliko godina. To je krupan zalogaj i velik izazov.

Razgovarao Zlatko Vidačković