I uvedi nas u napast

I uvedi nas u napast

Daniel Načinović, Krotitelj riječi, DHK, Zagreb, 2006.

Pročitajmo najprije ubačenu uputu: da bi se jezik mogao krotiti, treba ga najprije probuditi. Prema jednom shvaćanju, kad ga ne bismo izazvali da iziđe iz sebe, ne bismo se nikad suočili s njegovim silama. Moguća je naime i oprečna poetika prema kojoj jezik govori tek kada se odrekne energetskih napasti. Ako dakle Daniel Načinović (1952) uvjetno dopušta molbu: »I uvedi nas u napast« – on tu napast ne vidi izvan okruga prisne prakse jezika, ona je dobrodošla u prekoračenju zabrana s kojima se poistovjećivao modernizam. Drugim riječima, za Načinovića, reklo bi se, zabrane i prekoračenja nisu izvana (kvantitativne), nego iznutra (kvalitativne), u obzoru neosimbolističkoga ništenja konkretnog i uskrisivanja u njegovoj Ideji.

Kao što se priliči neosimbolistu čija nadahnuća sežu do nekog uređena mu romantizma opuštene sanjarije, ovaj pjesnik iskazuje užitak u sinestezijskim spojevima i rimama različitog, raznorodnog, razrokog: »O hrđavi spomen vezan je vjetar« (Vjetar na trgu beskućnika). Istodobno Načinoviću odgovara starinskiji pojam svijeta kojega je svjetokrug (!)opisan časom »kad je Gospodin vrcao zvijezde« (Eon). On mu dopušta da oko svega opiše svetokrug (aureolu) legende i da mikrodogađajima dade značenje simbola i misterija. Važno je pritom što pjesnik započinje pjesmu bacajući čitaoca nepripremljena in medias res pjesme zagonetkom, bez obzira hoće li najava na kraju biti upotpunjena odgonetkom. Načinovićeva mašta, koja polazi od urođena smisla za vezani stih, razvija se na spoju između begovićevske dekorativne senzualnosti i ujevićevske himničke askeze, radeći nerijetko u tematskim prijeskocima nalik intervalima koji odaju pjesnikovu općenitu odanost atrakcijama i apstrakcijama glazbe ili, kako bi sam pjesnik rekao, »u naglim i nepredvidivim sinkopama, / gdje duhovi premještaju lokomotive: / eno i putničkih karuca! / što k istoku premještaju lokomotive« (Kontinentalna pjesma).

I Načinović je zacijelo izišao iz Slamnigova šinjela, samo što je njegov humor samozatajniji i manje usmjeren efektu, vezan uz užitak slaganja kakvoća riječi, inkrustiranja razlika, odan transcendentnim orijentirima koji su kadri preusmjeriti tekst nekom teološkom ili čak nabožnom nadahnuću. I ovaj se pjesnik naime umije inventivno prikopčati na pogon dosjetke, ili (kako ga je pisac ovih redaka nazvao) konstruktivnog concetta, pa će primjerice od homerovske ružoprste zore nastati zoroprsta ruža:

Prsti su. Svejedno... Zora ili ruža?

U skoku s daleke one drevne knjige

kojom usud plovi ratnika i muža.

Nešto što ljepotom darivat se mora.

Od zore k ruži, od ruže ka zori,

metafore lete, sveti dogovori.

Daniel Načinović više je od svega u svom elementu kao pjesnik postmodernog obrata i zazivač pjesničke memorije u pustarama globalnoga sela. To je ona memorija koja se prepušta i stvarnosnoj zavodljivosti makar uz uvjet da se zaodjene neofuturističkim optimizmom velegrada, u slikama što se »grle bunovnim ticalima / kao sintaksa kontinentalne pjesme.« Načinović se odlučno opire bezdušnosti globalističke masovnosti i masmedijske pompe čitajući senzacije stvarnoga kao podražaje nepotkupljiva estetskog osjetila. U poemi Krotitelj riječi Načinović, kao na tragu Ujevićeva Riđokosog Mesije, izriče autoreferencijalnu pohvalu pjesničkoj budnosti »iskatelja i navjestitelja istine« (Petrak) i »nepopravljivog sanjara«. Više nego kroćenjem, krotitelj se poput okcitanskoga žonglera bavi primanjem i razvijanjem sugestija što ih hvataju osjetljive antene za njegov sirventes, ne bez humornog i ne manje gorkog osvrtanja na ono što je u međuvremenu svijet postao:

Daske na žalu, Orfej i riječi;

zaspali argonaut.

Budi ga! Vrijeme je! Šator se diže...

Opći se sajam sprema.

Il' prodaj il' kupuj; kupuj il' prodaj:

trećega tu više nema.

Na glavnom cirku bakanal se roji,

sjaji se Zlatno tele.

Do neba visoko reflektore dižu,

od kostiju vitke skele.

Gladan i pretio u isti bubanj

tuku memoriju danâ.

Magog i Gog vrh sleđenih suza

kroz megafon kliču: Hosannah!