Hrvatska java

Hrvatska java

Antun Vrdoljak. Monografija, priredila Branka Sömen, Školska knjiga, Zagreb, 2007.

Malo je filmskih, a toliko javnih osoba kao što je Antun Vrdoljak. Što zahvaljujući svojim filmovima, što političkoj karijeri, a što čestim medijskim istupima u kojima dosljedno drži svoj prepoznatljivi (samo)razotkrivajući gard. Dojam je da se o Antunu Vrdoljaku, glumcu, novinaru, redatelju, peradaru, direktoru televizije, aktivnom političaru i čelnoj osobi hrvatskog olimpizma zna gotovo sve što se može znati. Kako je usred Pule olakšan za tek primljenu novčanu nagradu, kako je preživio olovne godine, što je njegova baka znala reći za koju prigodu, što misli, čemu se nada i veseli i još mnogo toga. Za sve one koji su posljednjih desetljeća apstinirali od tiskanih i elektronskih medija i nisu upoznati s fenomenom Vrdoljak sada je izašla monografija u izdanju Školske knjige i pod budnim okom Branke Sömen.

Raskošno opremljena, tvrdo uvezana i ono najvažnije: vrlo prigodno koncipirana. Monografiju otvara asocijativno-refleksivni niz Antuna Vrdoljaka utemeljen na vrlo jednostavnim, ali upravo stoga čvrstim temeljima. Posegnulo se za abecedom i svako slovo izazvalo je reminiscencije na neko prošlo doba, neke bitne ličnosti i događaje. Inteligentno i iskreno Vrdoljak na sebi svojstven način govoreći o drugima piše o sebi. Bilo da prepričava susret s Krležom, Gavelline lekcije, svoje rasprave s jezikoslovcem Klaićem ili Franjom Tuđmanom. Jednostavan, izravan, ambiciozan i s neuništivim vitalizmom: mnogima odbojan, jednakom broju simpatičan. Antun Vrdoljak jednostavno je takav: izaziva čvrsto podijeljene reakcije bez sivih tampon-zona. Asocijativni abecedarij monografije to još jednom potvrđuje.

S filmskog aspekta zanimljiviji se čini dio knjige posvećen njegovim filmovima i serijama. S potpunim kredit-listama, brojnim fotografijama, ali, što je možda i najzanimljivije, tekstovima iz razdoblja kada su njegova djela premijerno izvođena. Koliko se percepcija i recepcija njegova rada tijekom desetljeća mijenjala i kako je od političkih sfera na margine odbacivanog autora prerastao u središnju figuru ne samo filmskih kretanja na šahovskoj ploči hrvatskih devedesetih, može se dakle iščitati i u tim tekstovima. A kada smo već kod tekstova, ne smije se zaboraviti ni na njegove tekstove koje je objavljivao, a koje nam monografija donosi. I opet: jednostavan, izravan, ambiciozan...

Kad su već Amerikanci sebi pripisali postojanje samo njihovog sna, čitajući monografiju Antuna Vrdoljaka mogli bi ustvrditi kako je život tog čovjeka dobra definicija hrvatske jave. Voljen pa omražen; uzdizan pa blaćen; a on sam uvijek u pokretu, nemiran i u potrazi za formulom paradoksalnoga spoja, preživljavanja i slave. Nešto što se u uobičajenim okolnostima istodobno niti može niti mora ostvariti u nas je itekako uobičajena stvar. Uostalom, i drame su o tome pisane. A za kraj kratkog pogleda na Vrdoljakovu monografiju još nešto vrlo važno, nešto što se skriva iza sintagme »Lakše se diše«.

Ono što je široj javnosti iz biografije Antuna Vrdoljaka možda manje poznato jest njegov angažman na reklamnom polju. Gumbek, postrojeni vojnici i bomboni na osnovi mentola (uz one voćne, jasno) – u pozadini svega jest upravo Vrdoljakovo djelo. Reklama koja nam je nagovijestila današnju televizijsku stvarnost u ono komunističko doba izgledala je kao s drugoga planeta.

Uistinu, kada se sagleda sve što je taj čovjek radio, koliko je prašine za sobom podigao i na kraju krajeva uspjeha pritom imao postojanje njegove monografije nimalo ne iznenađuje. Oni koji ga vole i oni koji ga ne vole jedno mu moraju priznati: njegovu jedinstvenost.

Hrvoje Pukšec