Gorki kolač

Drama HNK u Zagrebu: Kurt Weill, Bertolt Brecht Opera za tri groša, red. Krešimir Dolenčić, dir. Dušan Zubalj

Gorki kolač

Najuspjelije su bile četiri bludnice (Ana Kraljević, Nera Stipičević, Petra Sanader i Maja Posavec) koje su zajednički komentirale radnju, ponekad najavljivale, ponekad služile kao zamjena za zvuk (posmrtna zvona Nikši Kušelju)

Šesnaestoga studenog, u Hrvatskom narodnom kazalištu, održana je premijera Opere za tri groša skladatelja Kurta Weilla i književnika Bertolta Brechta. Zapravo, stvaralački je slijed obrnut: Bertolt Brecht inicirao je nastanak Opere za tri groša počevši prerađivati (u povodu dvjestote obljetnice praizvedbe) Prosjačku operu književnika Johna Gaya i skladatelja Johanna Christopha Pepuscha. Projekt je vrlo brzo narastao u tipično brehtijansko scensko djelo – djelo za zabavu, nadahnuto aktualnim događajima, prepuno sarkazma i poduprto songovima koji, kako će pokazati zagrebačka verzija, i nisu tako jednostavni za izvedbu.

Ekipa Hrvatskoga narodnog kazališta shvatila je Operu za tri groša ponajprije kao scensko, a tek zatim kao glazbeno djelo (što doista i jest: naziv opera može zavarati – riječ je o pučkoj komediji s umetnutim glazbenim brojevima). Zato su snage bile usmjerene na dramski dio izvedbe: djelo su odglumili poznati glumci hrvatske glumačke scene – Danko Ljuština, Branka Cvitković, Nikša Kušelj, Zrinka Cvitešić, Siniša Popović, Dora Lipovčan. Jedino je Vanda Winther u ulozi Polly došla iz drugog područja, glazbenoscenskog, a ne isključivo scenskog. Rezultat je da su svi sudionici nosili mali tehnički dodatak – bubice, ali to možda i nije bilo najbolje rješenje. Time se s jedne strane nijekao sam naslov djela (čak i ako nije prava, Opera za tri groša naslovom upućuje na važnost glazbenih izvedbi), a time su, s druge strane, glasovi glumaca (osobito pri uključenju drugoga glasa u najčešće jednoglasne izvedbe songova) zvučali dislocirano (činilo se da dolaze odostraga, iz nekoga stražnjeg gornjeg kuta kazališta). Time je (glas ne dolazi iz usta glumaca), opet, uništena ideja scenografkinje Dinke Jeričević i redatelja Krešimira Dolenčića da se glumci integriraju s publikom (pozornica je u srednjem dijelu bila produžena duboko u gledalište), da dolaze i odlaze iz svih smjerova, pa čak da se i ljube s gledateljima! Izvrsna ideja, čvrsto povezana s Brechtovim shvaćanjem kazališta koje ne želi distancu spram publike, nego traži obostrano sudjelovanje u oblikovanju djela. Otuda zanimljive doskočice: podsjetnik da se isključe mobiteli otpjevan je, prvi čin završava objavom da se publici nudi kratka stanka jer je glavni lik uhićen (svaka čast prevoditelju Vlatku Brozu), a da ne govorimo o projekcijskom platnu na samom kraju predstave koje nas je podsjetilo na vlastitu suvremenost (izbori, izbori).

Ipak, unatoč nizu dobrih ideja i ponekim odličnim rješenjima (posebno su mi se svidjela svjetlosna rješenja Denija Šesnića), teško je reći da je predstava kao cjelina oduševila. Glumci su bili dobri (i dobro odabrani), ali na trenutke se osjećalo prelaženje granice gega i karikature (recimo, Branka Cvitković, koja je glumila Celiu Peachum, osobito u prvome dijelu predstave, gdje je glumica ustrajavala na neprirodnom izobličavanju glasa). Gluma Danka Ljuštine (kao gospodina Peachuma) djelovala je nezainteresirano (premda je upravo on, kada je pjevao, pokazivao velike vokalne sposobnosti kojima je doista, prema Brechtovu naputku, mijenjao funkciju). Dobar je bio mladi par: Nikša Kušelj kao Mackie Nož (koji zna iskoristiti svoj dobar izgled) i Vanda Winther kao njegova novopečena žena Polly. I Winther se preobražavala pjevajući (iz ljupke, umiljate u žestoku, neukroćenu, čak femme fatale), ali je u nje smetalo šuškanje slova s (koje se vjerojatno ne bi čulo da nije bilo mikrofona). Najuspjelije su bile četiri bludnice (Ana Kraljević, Nera Stipičević, Petra Sanader i Maja Posavec) koje su zajednički komentirale radnju, ponekad najavljivale, ponekad služile kao zamjena za zvuk (posmrtna zvona Nikši Kušelju), i vrlo često uvjeravale kako njihovo prijateljstvo lako može postati (sasvim nevino) neprijateljstvo sa svrhom vlastitog promicanja. No – njihovo je pjevanje, osobito u uvodnom dijelu, bilo prilično nesigurno (u pjesme se ulazilo plašljivo, tako da se čuo svaki pojedini glas, što je smetalo), kao da taj dio izvedbe još nije sasvim dorađen.

Književni je predložak, kao i Weillovi glazbeni umeci (koje je izvodila skupina odličnih glazbenika), iznimno poticajna građa za razmišljanje (autori nude gledatelju dva završetka, a nakon svega gledatelj rezignirano zaključuje da je možda doista bolji onaj tragičan, jer happy end samo kvari ljude). U nekim elementima to se u hrvatskoj izvedbi osjeća (osobito u nadahnutoj režiji Krešimira Dolenčića), ali, čini se, nisu svi jednako duboko zagrizli u Brechtov gorki kolač.

Irena Paulus