FESTIVAL U ILEGALI

FESTIVAL U ILEGALI

Teže zalogaje večeri ublažio je duhoviti voditelj Vojo Šiljak, čije su gorko-smiješne primjedbe pogodile točno u bit priredbe

Deseti jubilarni Chansonfest, međunarodni festival šansone, priredbe koja nastoji održavati tradiciju zagrebačke škole šansone, donio je različita shvaćanja ove više od pola stoljeća stare glazbene vrste. Da organizatori nisu imali prevelikih ambicija, potvrdio je odmah sjajnim uvodom umjetnički direktor Zvonko Špišić, napomenuvši da »neće držati predavanje o šansoni«, što je svakako bilo pohvalno, te »da nas pušta da poslušamo i procijenimo sami«.

Prvi je dojam da Špišić nije imao nimalo laku zadaću pri izboru skladbi, jer je kvaliteta nekih uvrštenih dala naslutiti kako su zvučale one izostavljene. Ne bi li se malo pojačao repertoar, bilo je tu, očito, i nekoliko naručenih brojeva, kopanja po donjim ladicama, a redoviti je obol morao dati i kolega sa Zagrebfesta, Hrvoje Hegedušić (standardno kvalitetnom kompozicijom Pahulja).

Od četiri kantautorska nastupa, tri su podsjetila na veterane – Narcis Vučina bavio se školom Kemala Montena u solidnoj Dok sanjam, Bogdan Božinović bio je na tragu Jadranka Črnka, dok je Mladen Gaga Medak špišićevskom Čušpajz poriluk istraživao ono što se drži zabavnom šansonom (nasuprot patničkoj). Ta je skladba, ponajviše zahvaljujući suvereno ležernoj interpretaciji te spretnom aranžmanu Ante Gela, s lakoćom odskočila od ostalih skladbi. Njoj se približila još i dopadljiva jazzy izvedba pjesme Zagreb je uzeo i mene (Miroslav Đimi Stanić). Četvrti kantautor, Branimir Brunović, u svojoj je Sami na svijetu, pak, istovremeno loše pjevao i svirao nevidljivu harfu, čime je zasjenio inače dojmljiv skladateljski rad (kojem bi se isključivo trebao posvetiti).

Kad smo već kod bizarnosti, čuli smo i čakavski blues Koza (stihovi Mate Balote) u izvedbi autora glazbe Brune Krajcara, koji je pokazao da i predvidljivi blues, eto, može među šansone. Potpuna suprotnost bio je Boris Petrov, koji je lijepo uglazbio Golobov prepjev slovačkog pjesnika Miroslava Valeka (Pismo za princezu), ali sve ugušio beznadno beživotnom interpretacijom.

Nije, dakako, prošlo ni bez već uobičajena scensko-kabaretskog pristupa. Kostadinka Velkovska teatralno je izvela Ne daj se, Kosta (Eterović – Šiljak), varijaciju na Dedićevu Ne daj se, Ines, dok je Jasna Bilušić odglumila song Apsint iz još nepostavljena mjuzikla Alfija Kabilja. Ne bi li se udovoljilo prefiksu festivala, u drugome dijelu programa, jednosatnim programom klezmer-pjesama na jidišu, predstavio se izvrsni bečki Ansambl Gojim.

Teže zalogaje večeri ublažio je duhoviti voditelj Vojo Šiljak, čije su gorko-smiješne primjedbe pogodile točno u bit priredbe (»za ovaj festival znamo samo mi u ovoj dvorani«, »ove pjesme se samo jedanput čuju i više nikad«). Ako i nije u potpunosti uspio ispuniti svoju zacrtanu svrhu –»cilj nije natjecanje, već isključivo smotra pjesama visoke kvalitete« – Chansonfest je, barem u vrlo uskom (sami organizatori rekli bi ilegalnom) krugu poklonika pjesme na tragu zagrebačke škole šansone, postao prepoznatljiv gradski festival koji malotko prepoznaje.

Velimir Cindrić