Dva engleska lica

Dva engleska lica

Mlado lice u središnjoj je točki programa osvježilo dah i kraljevskim pridjevom možda i opterećene filharmonije iz Londona. Muzicirajući mirno, s potpunom kontrolom tona i s potpunom predanošću glazbi koju izvodi, dvadesetosmogodišnji japansko-njemački violončelist Danjulo Ishizaka dojmljivo je ovladao zahtjevnim platnom Šostakovičeva 1. koncerta u Es-duru

Ubrzano se smjenjujući na zahuktaloj pozornici zagrebačke koncertne gužve što poput aktualne izborne (političke) utrke na stotinu i jedan način bitku vode za svaki (slušateljski) glas, i posljednji programi s liste redovitih pretplatničkih rasporeda u velikom Lisinskom iznenadili su svojom vremenskom i stilskom udaljenošću u krugu jedne nacionalne kulture s višestoljetnim zaštitnim znakom. Dva engleska lica i dva različita pisma u reprodukciji gotovo istodobno su, naime, obilježila i najnoviji koncert za Lisinski subotom (10. studenoga) i onaj iz ciklusa Svijet glazbe KDZ-a (11. studenoga), da bi na tragu zapravo iste škole s karakterističnom otočkom zadrškom i ne samo u glazbeničkom senzibilitetu, u visoko profesionalnoj maniri s umjetničkim upitnikom pristigli pred vrata ovdje manje pompozna Händelova baroknoga carstva, odnosno kraljevski dizajniranih standarda romantično-suvremene literature.

A kamo to vodi uporno teoretiziranje o novoj, autentičnoj, povijesno obaviještenoj, osviještenoj, i tko zna kakvoj sve ne praksi izvođenja stare (netko će reći: rane!) glazbe, lijepo se čulo i za nastupa uglednoga ansambla Gabrieli Consort & Players, što će pod dirigentskim vodstvom utemeljitelja Paula McCreesha, točno i bez vibrata, a s malim legatom, frazom i ukrasima kao nacrtanima, s namjerom sadašnjega doba rekonstruirati vrijeme izvorne inačice Händlove pastoralne oper(ic)e Acis i Galatea iz 1718. I to one koju je majstor iz Hallea s naturaliziranim engleskim mirisom darovao Jamesu Brydgesu, vojvodi od Chandosa, u čijoj se rezidenciji u Cannonsu i dogodilo prvo pjevanje i sviranje s temom mitske ljubavne priče prema Ovidijevim Metamorfozama. Mali instrumentalni sastav i najprije četvero, potom i petero vokalnih solista s ulogom i staroantičkoga zbora idealno su ispunili akustički vjerojatno nevelik salonski prostor vojvodina dvorca, a i manira recitativa secco i accompagnato kao priprema dramatske razvedenosti baroknih ariosa, arija i melizama u tim je uvjetima zacijelo dobila pun zamah. Tada, ali ne i sada, u dvorani od tisuću i osam stotina mjesta i s posve drukčijim uhom i ukusom, u kojemu pod sloganom: Kako jučer, tako i danas, vrli nam Englezi s dvama licima i nadalje prepoznaju originalnu repliku te, za Händelov poslovično tržišni karakter, neobično intimne i lirski samozatajne glazbene narudžbe. I zato je i bilo kako je i bilo – uredno i u sviračkome korpusu suzdržano, kadšto i hladno, ravno, s možebitnim paralelnim manirističkim začinima u pjevačkim dionicama, za koje su very British odnjegovani solisti priskrbili i notu glumačke gipkosti. U osamdesetak minuta priče bez koncertne stanke Gabrieli Consort & Players temeljito su odradili McCreeshove vizije o glazbi prošlih epoha, čiji dosezi uživo ne dosežu uvijek mrtvi tehnički perfekcionizam s brojnih snimaka za Deutsche Grammophon. U patnji sudbinske smrti, tenor Paul Agnew (Acis) i sopranistica Lucy Crowe (Galatea) uzorno su slavili Parnas svoje polubožanske, poluljudske / pastirske ljubavi, a mjestimično i nemirnim melizmima sekundirao im je tenor Robert Murray u ariji Damona iz prvoga dijela opere. Prirodom podmorskoga spletkara, u drugome se dijelu – posebno u izvanredno oblikovanu tercetu razriješenja – izrazom dobro uravnotežene sceničnosti nametnuo bariton Christopher Purves kao Polyphemus, a cijeloj je najavi vrhunca drame s apoteoznim (durskim) svršetkom prinos dao i tenor Richard Buttler.

A brojnim orkestralnim autoritetima današnjice što u posljednje vrijeme pohode Zagreb i zbog čijega vas već sama imena zaboli glava, sada se pridružila i Kraljevska filharmonija iz Londona pod palicom živahna starčeka jednako legendarne dirigentske karijere, Amerikanca Leonarda Slatkina. I usprkos strahopoštovanju prema takvim veličinama svjetske reprodukcije, valja reći: bilo je i kraljevski i manje kraljevski, a od orkestra u čijim posljednjim redovima sjede sve odreda prvoklasni (posebno drveni) puhači, u finome se vezu unutarnjih i vanjskih linija kao mreži usuglašene cjeline s istom vjerojatnošću očekuje i nadahnuće interpretacije izvrsna sjaja. A nekako po površini sadržaja zahvaćen Andante sostenuto i Un poco allegretto e grazioso kao čipka pletera Brahmsove 1. simfonije u c-molu baš i nije primjerak bajkovita muziciranja iz tisuću i jedne noći, kakav bi kada su londonska Kraljevska filharmonija i dirigent Slatkin u pitanju mnogi i naslijepo potpisali. U gudačima, a osobito u ponešto i resko postavljenim prvim violinama usputno odrađeno, srce unutarnje građe Brahmsova simfonijskoga prvorođenca ostalo je tako bez dragocjene tekućine, kojoj će po snazi i sočnosti orkestralnoga sudružništva umjetnici tek u zaključku podariti i spektar žive boje – od premaza tamnoga Adagia, do briozno svijetla Allegra (i) s dalekom posvetom betovnovskoj radosti u kasu pobjedničkoga heroizma. I zato nema straha: šezdesetjednogodišnje lice Kraljevske filharmonije mlado je i u starosti naslijeđena iskustva s barem dva i više lica, o koje se s lepršavo umivenom gestom Leonarda Slatkina lakopotezno priljubila i predigra Weberovoj operi Oberon s početka koncerta.

A to mlado lice u središnjoj je točki programa osvježilo dah i kraljevskim pridjevom možda i opterećene filharmonije iz Londona. Muzicirajući mirno, s potpunom kontrolom tona i s potpunom predanošću glazbi koju izvodi, dvadesetosmogodišnji japansko-njemački violončelist Danjulo Ishizaka dojmljivo je ovladao zahtjevnim platnom Šostakovičeva 1. koncerta u Es-duru. Potpomognut vrsnim istupima klarineta, roga, celeste i piccola u instrumentaciji bez limenih puhača i s osjetljivim pokretom punktiranoga ostinata i poliritmičnoga vrzina kola u okvirnim stavcima, mladi je umjetnik u meditacijskome ciklusu jednostavna, a svrhovita glasanja po gudalu i žicama violončela, stigao i pred vrata transcendentne dimenzije stare balade iz Moderata, da bi s kadencom kao poveznicom polaganoga i brzoga u koncertantnome obliku, otvorio dno furiozno kreštava podzemlja i pokretljivo izazovna nadzemlja u samo svojoj glazbi Dmitrija Šostakoviča.