DONKIHOTIZAM NA KUŠNJI SCENE

HNK u Varaždinu: Mihail Bulgakov, Von Lamot od Mača. Spelavanje vu četiri spelanja i devet dogodov prema Cervantesovom Don Quijoteu, red. Želimir Mesarić

DONKIHOTIZAM NA KUŠNJI SCENE

Predstava je živnula tek u drugom dijelu, u prizorima na Hercogovu dvoru, gdje Stanko kao namjesnik presuđuje u prijeporima otočana. Tu se pokazala kazališna vrijednost prijevoda Vladimira Gerića, a posebno kajkavizacije Tomislava Lipljina, kojemu je to bio samo jedan u nizu njegovih uzornih radova

Činjenica da je Cervantes počeo pisati Don Quijotea u jednom od svojih tamnovanja možda nam daje pravo misliti da je tek iza brave našao pravi način da opiše zle divove i druge opasnosti slobodnog svijeta. Tamo je on – a u tome ga slijedi i njegov dramatizator Mihail Bulgakov – mogao misliti i to da se ludim može smatrati onaj koji umišlja da je pri zdravoj pameti, dok ga stvarnost uvjerava u suprotno. Cervantes, koji je uvježbavao manirizam na graničnoj situaciji utamničenog, iskusio je sa svojim junakom granicu u mnogim situacijama – s vjetrenjačama, s ovcama, s njegovim kljusetom, s Aldonsom, s krčmom, s kopnenim otokom – gdje mu junak nije posumnjao u zbilju onoga što je mislio da mu se događa. Don Quijote tragični je picaro osuđen lutati od jednog priviđenja do drugog uljepšavajući grotesknim zabunama svijet ispražnjen od romanesknih iluzija. »Možda je Don Quijote spomenik svima koje je povijest prešutjela, a izginuli su u uzaludnim bitkama, svima koji su izgorjeli u uzaludnim bitkama, svima koji su izgorjeli u tajnim vatrama i poginuli u tajnim ćelijama, ne samo u Rusiji?« (Ante Armanini).

Pa ipak, svi ostali sudionici igre o Don Quijoteu uvjereni su da treba spasiti Don Quijoteov život, pa dakle i svijet, od razornosti njegovih iluzija.

To je u mnogom i stajalište redatelja predstave, Želimira Mesarića. Predstava je zakazala u zadaći epskoga pripovijedanja, koje je trebalo biti ritmizirano i oprimjereno začudnim slikama. Umjesto toga ona nas je, osobito u prvom dijelu, dovela svojom pukom ilustrativnošću u ozbiljnu kušnju da Von Lamota od Mača gledamo kao dječju predstavu. Osim toga, predstava ima koban nedostatak. Prvi veliki nesporazum dogodio se nažalost u načinu kako je Marinko Prga oblikovao ulogu von Lamota od Mača sputana golemom vlasuljom koja mu je oduzela svaku tjelesnost i glasovnu prisutnost. Drugi je bio u višku glumačke prisutnosti Ljubomira Kerekeša kao Stanka Paske i njegovoj glasnoći koja je loše komunicirala s prigušenim partnerom. Stoga je predstava živnula tek u drugom dijelu, u prizorima na Hercogovu dvoru, gdje Stanko kao namjesnik presuđuje u prijeporima otočana. Tu se pokazala kazališna vrijednost prijevoda Vladimira Gerića, a posebno kajkavizacije Tomislava Lipljina, kojemu je to bio samo jedan u nizu njegovih uzornih radova. Za to su bili zaslužni odlični kostimi Diane Kosec-Bourek i Ike Škomrlj. I ovaj put inscenacija Zlatka Kauzlarića točno je obilježila kazališno mjesto kao vjetrometinu legende, ali za definiciju događanja i kretanja još su bile presudnije dojmljive lutke konja i magarca, koje su ukazivale na mogućnost manje doslovne igre. U ovoj ansambl-predstavi, koja počiva na samozatajnoj potpori protagonistima, sve se odigrava oko primjernih prizora iz kojih iskaču pojedine plastično ocrtane uloge Tonke – Dore Fišter, Sandija Korice bakalaura – Ivana Glowatzkog, Tunzike Lovrencove – Marije Krpan, Hercogova kaštelana – Berislava Tomičića i još ponekoga. Napokon, redatelj Želimir Mesarić je poznat po tome što se osobito skrbi za estetsku cjelinu predstave; istini za volju valja reći da je greška što mu se potkrala u bitnoj ravnoteži predstave u mnogom ugrozila tu cjelinu.

Zvonimir Mrkonjić