DEMAGOGIJA I REVOLUCIJA

DEMAGOGIJA I REVOLUCIJA

Kao i uvijek, Moore voli manipulirati emocijama i ono što upada u oči posvemašnja je odsutnost bilo kakva proturječja. Moore je pravi majstor emotivne ucjene i srednjostrujaškog agitpropa

Što još možemo očekivati od bombastičnoga Moorea? Najprije se pozabavio američkim nasiljem i tržištem oružja (Bush). Potom je uslijedila američka politika u Iraku (opet Bush). A sada je na redu američki truli zdravstveni sustav (i opet Bush). Sada njegov omiljeni klaun nešto priča biračima o ginekolozima i opsluživanju žena. Tko zna što će nam redatelj servirati sutra. »Mi smo Ameri. Putujemo u druge zemlje kad moramo. To je rizično, ali djeluje«, kaže Moore, sarkastično i dvosmisleno. Čovjek bi pomislio da se putovanje odnosi na američku intervenciju u Iraku. Ali, riječ je zapravo o odlasku dijela Amera u Kanadu na liječenje, jer je ono tamo jeftinije. Taj dio ne odnosi se na onih pedeset milijuna koji nemaju zdravstveno osiguranje, nego na onih 250 milijuna koji ga imaju. Dobar ga dio Hrvata ima, pa neki od njih i dalje odlaze u odlično opremljen ljubljanski klinički bolnički centar. Poznajem ih osobno. Ali Moore se prema Sloveniji odnosi nekako podrugljivo. Kako to obično biva, njega ne zanima tužna manjina, nego sretna većina, koja postaje žrtvom malih i velikih osiguravajućih tvrtki, spremnih na sve kako bi izbjegle plaćanje obveza. Dobra je vijest da se redatelj više u kadru ne zadržava jako dugo i nije toliko narcisoidan. Sada se više usredotočio na ulogu naratora nego sudionika. Možda i zato jer se nakon prva dva dokumentarca više ne osjeća ležerno dok snima u javnosti. A kako bi njegova poruka došla do što širih slojeva, on pokušava biti posve jednostavan.

Kao i uvijek, Moore voli manipulirati emocijama i ono što upada u oči posvemašnja je odsutnost bilo kakva proturječja. Moore je pravi majstor emotivne ucjene i srednjostrujaškog agitpropa. Tko se ne bi raznježio promatrajući onog očajnika kako sam sebi šije ranu, jer se našao u nemilosti osiguravajućih predatora. Kolike smo slične predatore i sami iskusili na vlastitoj koži. Bez obzira na metodu kojom se koristi, poruka je jasna: američke osiguravajuće tvrtke ubijaju ljude da bi ostvarile dobit. Moore je odličan dok ne napušta SAD i prokleto zabavan dok po(t)kazuje Ms Clinton. Ali već u epizodi u kojoj istražuje korijene američkih strahova od komunjara i njihovu socijalističku kolektivizaciju koja je zdravstvenu skrb osigurala svima a ne samo njima, već počinje polako srljati u demagogiju. To postaje još očitije kad se upušta u riskantne usporedbe američkoga zdravstvenog sustava s britanskim i francuskim te neizbježnim kanadskim (Kanada mu je bila i ostala neka vrsta nirvane i tradicionalno se njome koristi kao najvećim uzorom). Tamo raj, ovdje pakao. Dakako, oni koji su poput mene boravili neko vrijeme u Engleskoj dobro znaju da ni tamo u zdravstvu baš ne cvjetaju ruže. No, to očito nije Mooreova briga i ne treba mu kvariti dobre dojmove. On je tu da potkazuje i pokazuje, hvatajući ljude kako se smiju i plaču, pate i nastavljaju živjeti, dok je stvarnost koju promatra objektiv njegove pulsirajuće kamere svedena na iluziju. Zato je u pristranom cinizmu Moore najpomirljiviji prema svojim obožavateljima i najiritantniji kad potkazuje protivnike.

To je najočiglednije u autorovu promašenu kubanskom izletu, koliko god je on možda najviše zabavio publiku, na koji je poveo skupinu teško bolesnih Njujorčana, oboljelih od udisanja kancerogene prašine Ground Zero. Ekspedicija, koja je uz kraću turu po Guantanamu trebala dokazati prednosti kubanskog zdravstvenog sustava, završit će s nekoliko inhalatora nabavljenih za pet centi, besplatnim zubnim implantatima i lekcijom Che Guevarine kćeri. Dubljih prekopavanja po bespućima kubanskoga medicinskog raja dakako nema i sve se svelo na demagoški i lažni efekt koji danas proizvodi Cheov lik na crvenoj majici. Poput redatelja koji malo reži i malo tapše po ramenu, tako i mi izlazimo iz multipleksa šake stisnute u džepu, da bismo već nakon nekoliko sati na sve to zaboravili, izgubljeni negdje na pola puta između paranoje i Revolucije. Jer, Moore ne sudi, nego samo priča, poput stalno uključena televizora u udobnu salonu.