Čitaonica

Čitaonica

Ako ima nekoga tko sumnja u važnost čitaonica, taj neka se samo sjeti onih momaka što su u 19. stoljeću pokrenuli narodni preporod: jedan od prvih poslova bio im je da osnuju čitaonicu. Čitaonica je, dakako, ušla u povijest, a preporoditelji su knjige, novine i časopise u njoj rado uspoređivali s hranom za narodnu dušu i bili su ponosni što su tu hranu priskrbili.

I poslije su čitaonice bile važne, pa se oko njih trudila svaka vlast koja je svoj program temeljila na uzdizanju obrazovne razine puka, odnosno na onome što je Strossmayer jednostavno sveo na parolu Prosvjetom k slobodi. Na tom povijesnom putu čitaonice su doživljavale uspone i padove, imale su svijetla i tamna razdoblja. Na kraju smo stigli do stanja koje imamo danas. Danas čitaonice više nisu žarišta narodne prosvjete (jer su tu ulogu preuzele razne druge ustanove), nego su prepuštene same sebi, pa se zato razvijaju ovisno o potrebama korisnika i o vlastitim mogućnostima. Razvoj je doveo do toga da u naše vrijeme imamo dvije vrste čitaonica.

Jedno su one koje su povezane uz knjižnice, pa je dugo vremena bilo uobičajeno ime Narodna knjižnica i čitaonica. Drugo su one čitaonice koje stoje same: nema tu posudbene biblioteke, nego samo prostorija za čitanje.

Na prvi pogled, ta razlika i nije tako važna, jer se doima kao nekakva tehnička nijansa koja ni o čemu ne odlučuje. Ali, stvari stoje upravo suprotno. Te dvije vrste čitaonica razlikuju se višestruko, znakovito i bitno.

Jer, razlika je već u načinu na koji te dvije vrste čitaonica nude korisnicima traženo štivo. One čitaonice koje su pridružene knjižnicama postoje prije svega zato što se neke knjige iz tih knjižnica ne posuđuju: da bi se ljudi ipak mogli njima služiti, omogućeno im je da sjednu u čitaonicu i ondje konzultiraju knjigu, i čak, ako treba, nešto iz nje prepišu ili fotokopiraju. One samostalne čitaonice, nasuprot tome, nisu ničija depandansa ni plod nekakva ograničenja, nego one imaju svoju zasebnu funkciju i vlastito dostojanstvo.

Samo se po sebi razumije da se čovjek i služi svakom od te dvije vrste čitaonica na posve različit način. Da biste mogli čitati u onoj čitaonici koja stoji uz knjižnicu, morate – barem u načelu – biti član te knjižnice: morate se upisati i dobiti iskaznicu, koja vam je ujedno i ulaznica za čitaonicu. U onu pak čitaonicu koja stoji neovisno ne morate se upisati, jer je ona otvorena svakomu, kao park, kolodvorska čekaonica ili crkva: dovoljno je ušetati se unutra, pa sjesti i čitati. Najviše što možete očekivati jest da od vas zatraže osobnu kartu ako uzmete čitati nešto vrednije.

A u toj situaciji sasvim je normalno što se i publika raslojila, pa u te dvije vrste čitaonica odlaze i dvije posve različite vrste ljudi. U one prve čitaonice – u one koje su pridružene knjižnicama – zalazi ozbiljna čeljad: učenjaci, studenti, đaci koji izrađuju referate, poneki samouki povjesničar. U one druge čitaonice zalaze umirovljenici, nezaposleni djelatnici, dokoni prolaznici i oni kojima je do toga da odmore noge ili da se ugriju. Dosljedno tomu, u te se dvije vrste čitaonica i ide iz različitih razloga: u prve se odlazi da bi se nešto ozbiljno radilo, u druge se odlazi da bi se ubilo vrijeme.

A što je najvažnije od svega, u tim dvjema vrstama čitaonica i čitaju se posve različite stvari. Jer, u onim prvima – onima uz knjižnice – čitaju se gotovo isključivo knjige, možda tu i tamo poneki časopis, koji opet ni sam nije ništa drugo nego knjiga. U onim drugim čitaonicama čitaju se isključivo novine, i to one friške, dnevnici i tjednici. Knjiga tu nema ni za lijek, kao što u onim prvim čitaonicama nema novina.

A to pokazuje da su te dvije vrste čitaonica zapravo različiti svjetovi. U jednima ljudi čitaju ono što stoji u knjigama, pa je dakle trajno, vrijedno, na neki način čak i posvećeno. U drugima čitaju ono što piše u novinama, pa je dakle efemerno, svakodnevno i bezvrijedno. U jednima se čitatelji bave onim što je opće i zakonito, u drugima onim što je posebno i slučajno. U jednima nastoje razabrati pravila i poučke, u drugima doznati informacije.

Ukratko, dvije vrste čitaonica reprezentiraju dva pola našega života: ono što je u njemu dnevno i ono što je trajno, ono što je svakodnevica i ono što je viša vrijednost. A ljudi se i grupiraju po tom načelu, pa jedne zanima samo ono što je trajno, a druge samo ono što je prolazno, jedne samo današnjica, a druge samo vječnost. U tom je smislu i dobro što postoje te dvije vrste čitaonica, jer oni koji čitaju knjige ne zanimaju se za novine, a onima koji čitaju novine knjige su posve strane.

Premda ima i iznimaka. Jer, mnogi od onih koji čitaju samo novine možda bi rado čitali i knjige, kad bi imali novaca da se upišu u biblioteku. Njima novine služe kao nadomjestak za nešto veće i bolje. A to sugerira da su preporoditelji bili u pravu kad su ono što se u čitaonicama servira usporedili s hranom. Jer, one čitaonice u kojima se danas čitaju knjige zapravo su fini restorani, a one u kojima se čitaju novine zapravo su pučke kuhinje.

Pa bi onda trebalo i postupati u skladu s tim zapažanjem. Kao što za svaki veći blagdan gradonačelnici zađu po pučkim kuhinjama i ondje dijele darove, trebalo bi da tako krenu i po čitaonicama: neka odu u one u kojima se čitaju novine i neka zainteresiranima podijele nešto knjiga.