Car i odjeća

Car i odjeća

Spelanciju od Stanca rado prihvaćamo kao (histrionsku) posvetu Žarku Potočnjaku, a manje kao (dostojno) podsjećanje na petstotu obljetnicu rođenja komediografa Marina Držića

U današnje doba globalizacijske premoći (i svemoći) pojednostavnjene varijante engleskoga već je istinsko njegovanje bilo kojega drugog (pogotovo malog) jezika hvalevrijedan (iako, možda, donkihotski) pothvat. A tek kad je riječ o dijalektu, onda ne možemo uskratiti blagonaklonost prema takvoj doista rijetkoj vrsti samoprijegora i entuzijazma. S obzirom na to da GD Histrion od sama postanka (prije tridesetak godina) sustavno i brižljivo njeguje autentični kajkavski jezični izričaj, jednako kao što to na svome području čini Vladimir Gerić, prevoditelj i redatelj –bilo je samo pitanje vremena kad će te dvije uzdanice posustale i gotovo zamrle kajkavštine ujediniti snage u nekom zajedničkom projektu. I doista, učinile su to, stvorivši osebujnu Spelanciju od Stanca, na temelju Držićeva kratkoga scherza Novela od Stanca, praizvedena u povodu nekoga dubrovačkog pira godine 1550. Tristotinjak Držićevih stihova Vladimir Gerić pretvorio je u jednako zvučnu, melodioznu, meku i gracioznu kajkavštinu, dokazavši se kao kazališni prevoditelj kojemu i najčudniji pothvati polaze (u ishodu se čini – lako) za rukom.

Nakon prologa s ulomcima drugih Držićevih djela, izvorna jezika, te s umiješanim Gerićevim kajkavskim pučkim popijevkama, počinje kratka Spelancija…, zamišljena kao predstava koju izvodi (kao u Držičevo doba) glumačka družina sastavljena od meštra i nekoliko mladih. Meštar je Žarko Potočnjak, svestran glumac, ipak s jasnom preferencijom histrionstva i kajkavskog izričaja, koji je upravo Spelanciju od Stanca odabrao za obilježavanje (kad prije?) četrdesete obljetnice umjetničkoga rada. Među mladima, i danas mladenačka glumačka energija Žarka Potočnjaka jasno dolazi do izražaja, baš kao i njegovo središnje mjesto, stečeno tijekom godina iskustvom i talentom, koji su se međusobno nadopunjavali i podupirali. Danas je Žarko Potočnjak upravo idealan Stanac, kako u ovoj atipičnoj kajkavskoj verziji, kao što bi to bio i u onoj originalnoj: naivan seoski starac, koji je poslom zašao u Grad, i s kojim obijesna gradska mladež zbija nemilosrdnu šalu. A čini to uzimajući kao predmet ono što ne cijenimo dok posjedujemo, a što se odjednom pokazuje kao skrivena i pritajena želja, u renesansi svojevrsnim kultom dovedena do kulminacije: riječ je, dakako, o mladosti. Mogu li vile, svojim magičnim plesom, Stancu vratiti mladenačku živost, gipkost udova i bistrinu duha? Ako i ne mogu, već je sama iluzija indikativna, pa i dostatno poetična da ispuni sadržajem sat vremena čiste kazališne igre, u kojoj ne treba tražiti drugi smisao. Inače bismo se lako izgubili u meandrima nedosljednosti i poleta bez odjeka kojima sama predstava obiluje, u (načelnim) pitanjima koja ostaju bez valjana odgovora. Konačno i u čuđenju nad samim scenskim zbivanjima koja (na više razina) povremeno graniče s kaosom.

Zato Spelanciju od Stanca rado prihvaćamo kao (histrionsku) posvetu Žarku Potočnjaku, a manje kao (dostojno) podsjećanje na petstotu obljetnicu rođenja komediografa Marina Držića (1508–1567), koji je nedvojbeno zaslužio, olimpijskim rječnikom rečeno, citius, altius, fortius. Histrioni, pak, sada kad su se okućili, te posjeduju vlastitu sasvim funkcionalnu dvoranu, ne mogu više ustrajavati na posvemašnjoj neformalnosti i izravnu kontaktu s publikom kao temeljnim postulatima svoje poetike: kazališna dvorana nije otvoreni prostor Opatovine, te u njemu car teže može promaknuti i djelomice odjeven, a kamoli gol. Drugim riječima, i nakon ove Spelancije…, na definiranje relativno nove histrionske poetike, u skladu s promijenjenim okolnostima, još čekamo. A to bi bila poetika koja bi ujedinila staro i novo, koja ne bi odbacila histrionsku neposrednost koju smo toliko voljeli, ali koja bi poštovala i bitne promjene koje su nastupile u međuvremenu – i to, naposljetku, na korist starih, dobrih Histriona, samo ako oni to na vrijeme uoče i iskoriste rijetku priliku koja im je pružena.

Boris B. Hrovat