Bludnice kao opatice

Bludnice kao opatice

Što se glazbene komponente tiče, maestro Voltolini je, poštujući Verdijeve stilske odrednice, lijepo vođenje melodijskih linija, dramatsku napetost, prava tempa i dinamičke nijanse, postavio čvrst okvir za solidnu izvedbu orkestra i zbora, dok su solisti manje-više iznevjerili očekivanja

Deset godina nakon posljednjega, devetnaestog uprizorenja Verdijeve Traviate u Osijeku u režiji Krunoslava Cigoja, popularna opera osvanula je o stotoj obljetnici osječkoga Kazališta u novom redateljskom viđenju Ivana Lea Lema iz Zagreba, kojemu je to nakon tridesetak dramskih predstava i jedne operete prva opera. Realizirao ju je u suradnji sa scenografkinjom Vesnom Režić, kostimografom Tončijem Vladislavićem, koreografom Antunom Marinićem i oblikovateljem svjetla Denijem Šesnićem, a glazbeno je vodstvo uz šefa dirigenta Osječke opere Petera Oschanitzkog prvi put u Osijeku preuzeo iskusni splitski maestro Loris Voltolini. On je ravnao premijernom predstavom 9. studenog i četvrtom predstavom 14. studenog, o kojoj je ovdje riječ, kada su u glavnim ulogama, kao i na premijeri, nastupili strani gosti: mađarska sopranistica Klára Kolonits kao Violetta Valery, rumunjski tenor Adórján Ernest Pataki kao Alfredo i talijanski bariton Carmelo Corrado Caruso kao njegov otac Giorgio Germont. Njima je također to bio prvi nastup u Osječkoj operi.

Kriva predodžba o karakteru i okružju protagonistice Violette – lijepe, otmjene, plemenite, mlade i nasmrt bolesne kurtizane visokoga pariškog društva u 19. stoljeću, čiju je nesretnu sudbinu u drami Dama s kamelijama opisao Alexandar Dumas sin, a u libreto sročio Francesco Maria Piave – počinje već od neukusna i vulgarna plakata prenesena i na naslovnicu programske knjižice (MIT dizajn studio). Ona se očitovala i u prvome činu, čija se radnja događa ljeti na velikom balu, no u ovoj su predstavi sve dame u crnoj uniformiranoj odjeći s dugim rukavima, izgledom više nalik opaticama negoli ženama željnima zabave. Slično je odjevena i Violetta, u nespretnoj krinolini, koja sputava, umjesto da pomaže sugeriranoj ležernosti i raskalašenosti. Crno prevladava i na pozornici – tek s ponekim bijelim ili crvenim kontrastom u detaljima. Scena i kostimi nešto su doduše bolje riješeni u drugom i trećem činu, iako na krabuljnom plesu kod Flore s baletom ciganki i matadora ima dosta kiča, lascivnosti i nespretnosti.

Što se glazbene komponente tiče, maestro Voltolini je, poštujući Verdijeve stilske odrednice, lijepo vođenje melodijskih linija, dramatsku napetost, prava tempa i dinamičke nijanse, postavio čvrst okvir za solidnu izvedbu orkestra i zbora (zborovođa Ljubica Vuletić), dok su solisti manje-više iznevjerili očekivanja. Sopranistica Klára Kolonits dominirala je predstavom čistom, uvjerljivom i muzikalnom interpretacijom vrlo zahtjevne i složene naslovne uloge. Njezino tehničko umijeće i ljepotu piana zasjenio je međutim glas koji je djelovao umorno i promuklo, a to se osobito osjetilo u forte dinamici i visokim položajima. Tenor Adórján Pataki bio je dosta ukočen i nesiguran Alfredo, bez glasovne ljepote, dok je bolji dojam ostavio bariton Carmelo Corrado Caruso kao topli i sugestivni Germont lijepa glasa, ali i ponešto nazalna prizvuka.

Ostale su uloge u svojim mogućnostima solidno iznijeli Ljiljana Čokljat (Flora Bervoix), Danijela Božičević (Annina), Claudio Contini (Gastone), Davor Radić (Barun Douphol), Robert Adamček (Markiz d’Obigny) i Berislav Puškarić (Doktor Grenvil) te Nenad Tudaković (Giuseppe) i Tomislav Horvat (Domaćin i Prolaznik) u manjim ulogama.

Spomenimo neke nelogičnosti u režiji, primjerice kada Alfredo sam uzima cvijet iz nespretno postavljena aranžmana, umjesto da ga kao dar i zalog probuđene ljubavne strasti primi iz Violettine ruke, ili kada sobarica Annina u bolesničkoj sobi razgrne zastor na krivom mjestu, umjesto kod kreveta, gdje se svjetlost i pojavi. Dojmljiv je međutim bio susret Violette s Alfredovim ocem, efektan nastup Alfredove ljubomore i bijesa sa sramotnim bacanjem novca pred noge očajne Violette, kao i završni prizor kada se Violetta diže u smrtnome času, silazi u gledalište i uz posljednje ljubavne riječi proleti kraj publike duž čitavog partera i nestaje sa scene, da bi se s ponovnim podizanjem zastora našla nepomična u naručju voljenog Alfreda.

Višnja Požgaj