Azur i Asmar

18. Animafest, svjetski festival animiranog filma, dugometražna produkcija, Zagreb, 13 – 17. studenoga 2007.

Azur i Asmar

Ovogodišnji je Animafest bio prava poslastica za ljubitelje filma. Organizatori su doveli sjajne autore, program je bio uravnotežen i nepretrpan, i onaj tko je vidio sve (a to nije bio nikakav napor već užitak) točno se mogao informirati što se u tom žanru događa

Prošloga je tjedna u zagrebačkom kinu Europa održan dio 18. svjetskog festivala animiranoga filma, onaj posvećen dugometražnoj produkciji (nastavak, to jest natjecanje kratkometražne produkcije slijedi po tradiciji u lipnju sljedeće godine).

Još je Disney učvrstio pravilo da u animaciji nema dugog metra ako to nije dječji film. Tu činjenicu potpomogla je prikazivačka propast Heavy Metala, filma koji je osamdesetih godina trebao inaugurirati poseban žanr dugometražnog animiranog filma za odrasle.

No, devedesetih godina, zahvaljujući globalizaciji komunikacijskih sustava, obrazovanju animatora i neopisivu napretku medijske tehnologije, produkcija animacije, pa tako i dugometražne, ustostručila se. Uvedena je i u nagradu Oscar posebna kategorija za dugi animirani film (prvi dobitnik bio je John Lasseter za Priču o igračkama). Danas svjedočimo kako u kina godišnje (!) dođe po pet-šest uspješnica, a televizijskim i raznim digitalnim izdanjima ni broja se ne zna.

U međuvremenu su se i drugi umjetnički fenotipovi animatora, osim onih koji su slijepo slijedili punu animaciju i isključivu dvodimenzionalnu outline – likovnost usudili ući u prostor toga žanra. Mnogi su i život potratili obraćajući se izvan klišeja nedefiniranoj intelektualnoj i svakoj drugoj urbanoj publici. Gromovito se odvijala i evolucija takozvanoga 3D-filma, koji se toliko razvio i emancipirao da je gotovo napustio roditeljsko animacijsko jato.

No, uvodne dileme i dalje žive; ako izuzmemo svu silu trivijalne ponude za djecu i bacimo pogled samo na one naslove koji imaju izvorne likovne, animacijske i narativne ambicije, još se može hrabro postaviti pitanje: da li je određeni artistički pristup animiranom filmu za djecu istinski konkurent onima koji su već utrli staze novih klišeja, i da li je još uopće itko napravio film za odrasle koji je kadar na blagajnama kina vratiti novac uložen u produkciju?

Pojava festivala koji se specijaliziraju za dugi metar zato je dobrodošla jer ohrabruje stvaraoce i nuka publiku da se te dileme razriješe i tako otvori nova razina predivnoga medijskog komuniciranja.

S tim u svezi, domete ovogodišnjeg Animafesta treba procijeniti iznutra i izvana. Iznutra, što će reći iz motrišta same manifestacije, valja reći da su organizatori priredili respektabilan kaleidoskop originalnih i raznovrsnih naslova, što nije lako, jer mnogi distributeri nadmetanje na festivalima drže kontraproduktivnim. Moglo bi se reći da je i nekorektno u isti ring stavljati filmove koji nekom novom estetikom traže put do dječjih srca s onima koji se svim artističkim subverzivnim sredstvima služe kako bi šarmirali ili pak šokirali odrasle. S tim u svezi bilo bi dobro da Animafest požuri s određenom specijalizacijom i tako postane brend, kao što je to u kratkom metru.

Izvana, a to znači iz vizure publike koja je hrlila na festival, ovogodišnji je Animafest bio prava poslastica za ljubitelje filma. Organizatori su doveli sjajne uratke, program je bio uravnotežen i nepretrpan, i onaj tko je vidio sve (a to nije bio nikakav napor već užitak) točno se mogao informirati što se u tom žanru događa, kamo će se račvati dalji razvoj ove umjetnosti i kakve će putove izabirati autori i producenti ubuduće. S toga motrišta ovaj je festival bio apsolutno svjetski.

Što se kriterija tiče, kao i kod kratkog metra, valja i ovdje analizirati magičnu komplementarnost između naracije, likovnosti i animacije! Treba potom iskreno procijeniti producentske komercijalne nakane, a ne filmove koje nitko neće gledati proglasiti artističkim ili pak biti sumnjičav prema onima koje razumije i iščitava veliki broj posjetitelja. Treba reći da se u ovom magičnom trokutu dječjem filmu dopušta nešto jači utjecaj narativnosti na sveukupnu percepciju filma. Svakako valja znati da je razgovor o tehnikama isključivo kolokvijalan (gledatelj ne bi smio biti opterećen mišlju da li je to kolaž, plastelin ili 3D-animacija, jer te tehnološko-kreativne inačice moraju organski izvirati iz sinkretičkoga sustava filma).

Na festivalu su dodijeljene zapravo samo dvije nagrade. Jedna je Grand Prix (najbolji film) po odluci žirija, a druga je najbolji film po glasovanju publike. I doista: to su dva najbolja filma festivala! No, ja bih rado da su odluke obrnute! Žiri je najboljim proglasio iznimno lijep film Francuza Michela Ocelota Azur i Asmar, bajkovitu storiju o razdvojenoj braći i potrazi za razumijevanjem, ljubavlju i tolerancijom. Ocelot je stari znanac Zagreba. U biografiji ima kratki film Tri izumitelja, koji držim jednim od najvažnijih filmova u cjelokupnoj povijesti animacije jer je precizno definirao kolaž kao vrijednu i nezaobilaznu tehniku. On je sam čovjekoljubac, uglađena i obrazovana osoba, pa osim umjetničkoga poticaja filmove radi i da bi propovijedao dijalog, ukazivao na ljepotu komunikacije i zbližavanja. Radi to minuciozno i s dozom visokog stila. No, njegov problem proizlazi iz sama srca uvodne dileme. Prije nekoliko godina, njegov predivni dugometražni prvenac Kirikou u zagrebačkom KIC-u gledalo je tek nekoliko ljudi! Kako je Ocelot po naravi propovjednik, a ne samo filmski eksperimentator, njegova frustracija zbog ignorancije široke publike može se opipati. No, on svakako predvodi hrabru skupinu umjetnika koji i dalje kane jesti travu dokazujući da je moguće dugometražno komunicirati i izvan holivudskih klišeja.

Na njegovu žalost, najpopularniji film u publike, Pčelinji film Simona J. Smitha i Steve Hicknera, dolazi iz kalifornijskoga Dreamworksa. Taj je film svjetlosnu godinu ispred svih ostalih ostvarenja. Zašto? Ovoga časa taj izvrsni uradak jedan je od najgledanijih filmova u Sjedinjenim Državama. Riječ je o neodoljivoj, duhovitoj i dinamičnoj priči o neobičnom sazrijevanju jedne pčele, koja uz pomoć ljudske susretljivosti rješava i veliki humano-urbani problem. Ili barem ukazuje na njega. Od nevelika broja filmova u konkurenciji, kako bi donekle ukazao i na druge napore osim Ocelotova, žiri je spomenuo još nekoliko filmova. Ali, ni jednom riječju taj holivudski! Umrijet ću, ali neću razumjeti taj filmski antiamerikanizam, koji poput kulturnjačkoga rasizma živi u europskoj animaciji još od Disneyjeva vremena. Zašto se tako forsirano savršenu 3D-animaciju hoće pošto-poto proglasiti trivijalnom? Kao i sve umjetnosti, i ona jamačno ima svoja ograničenja. Ali, zamjerati nešto tom sjajnom filmu isto je što i zamjerati izvrsnoj kazališnoj predstavi na tome što se glumci mačuju drvenim mačevima i što imaju nalijepljene brade.

Korak do spomenutoga dvojca francuski je film, ali izrazito iranskog nadahnuća, Perzepolis Marjane Satrapi i Vincenta Paronnauda, ganutljiva i iskrena priča izvrsne suzdržane likovnosti o tegobnom putu jedne djevojke da se spasi iz ralja nostalgije. U zemlji stravičnih i stalnih revolucija istinska revolucija događa se u njezinoj duši, pa je njezino sazrijevanje i odrastanje istinski ogled o pobjedi dobra među ljudima.

Vidjeli smo i dugometražnu pustolovinu našega starog luckastog i neodoljivog prijatelja, Engleza Phila Mulloya, Obitelj Christie. Kao i u kratkom metru, i ovdje uživamo u inteligentnim minijaturama ispričanim posvemašnjom redukcijom poput duhovitih viceva ili precizne poezije.

Veliki je potencijal i norveški film Oslobodite Jimmyja Christophera Nielsena. Razgovarao sam s autorom za šankom i u potpunosti je potvrdio moje sumnje. Veliki uspjeh ovoga filma osujetio je – veliki novac! Počeo je produkciju skromno, u nakani da napravi istinski norveški film o jednom slonu i uspomeni na brata koji je zaglavio od droge. Ali, kako je rastao proračun filma (na kraju je koštao šesnaest milijuna dolara i radio se sedam godina), film je gubio izvornu nakanu i metastazirao u dobrim dijelom isforsiranu priču odveć precizne dramaturgije, tek na trenutke istinski oslobođenih emocija.

U programu vidjeli smo još nekoliko filmova koji su bili namijenjeni djeci, ili su pak pokušavali na razne subverzivne načine isprovocirati odrasle, no u ovom osvrtu ne treba reći više no što o njima piše u festivalskom katalogu. Na festivalu je boravio i francuski autor Pischa (predstavio se filmom Snjeguljica – jutro poslije) i šteta je što ga ni jedan novinar nije priupitao o uspomenama na njegove zagrebačke godine. Osamdesetih prošlog stoljeća u Zagreb filmu realizirao je jedan od prvih francuskih dugometražnih animiranih filmova, Missing Link.

Od filmova prikazanih izvan konkurencije valja spomenuti glasoviti Midori Hiroshija Harade, film koji se često reklamira kao zabranjen u Japanu. Doista, ima u njemu bogohulnih detalja, no i među nama stručnjacima ostala je dvojba: je li njegovo potpuno otkačeno poigravanje stripom i animacijom znak strahovita rafinmana i nevjerojatna dramaturškog stila, ili naprosto stvar šlampavosti?

Vidjeli smo još i korektnu retrospektivu Šveđanina Pera Ahlina, pa je i ovim programom festival komplementarno definirao informaciju o zanimljivim suputnicima recentne produkcije.

U okviru Animafesta održan je i Pitching Forum, to jest predstavljanje projekata u nastajanju. Ta hvalevrijedna pojava trebala je sugerirati napor producenata da se umreže u svrhu pronalaženja novca za svoje filmove. No, kako na ovom Animafestu nije bilo ozbiljnijih financijaša, siroti su autori predstavljali svoje uratke pred malim žirijem, kao u školici. No, bila je to za njih dobra vježba komunikacije i prezentacije (usput, ako se hoćete kladiti: za dvije-tri godine otvorimo omotnicu s ceduljom na kojoj ću napisati i točno pogoditi koji se projekti od ponuđenih nikada neće ostvariti!).

Festival je organizirala potpuno nova ekipa (mladih) simpatičnih djevojaka. Uz neke male prigovore glede određene organizacijske nonšalancije (a to je dopušteno grintavu kritičaru koji je dvadeset godina živio uz festival) valja reći da su cure to napravile sjajno. Festival je dobio novu generacijsku svježinu, osjeća se i obnova festivalskih obožavatelja pa s veseljem očekujemo monumentalno izdanje u lipnju 2008. godine.

Joško Marušić