Andrija, super momak si ti...

Andrija, super momak si ti...

Nadamo se nastavku, odnosno da ovaj projekt neće ostati osamljen slučaj buđenja interesa i kulturne osviještenosti novozagrebačke spavaonice. Reakcije svih sudionika, kako profesionalnih tako i onih slučajnih, pokazuju kako bi (dis)lociranost Muzeja suvremene umjetnosti mogla značiti pronalaženje nove publike, a ne gubitak stare

Početkom studenog Novi se Zagreb, točnije neke njegove točke, pretvorio u aktivna sudionika suvremene umjetnosti i udomio šest osebujnih umjetničkih pothvata. Idejne pokretačice i autorice projekta Jasna Jakšić, Lea Lasić i Ivana Meštrov pronašle su zajednička htijenja skupine mladih umjetnika / autora i povezale ih istaknuvši njihovu želju za dijalogom sa širom zajednicom u kojoj (su)djeluju. Pojam community art, koji podrazumijeva uključivanje zajednice bez ograničavanja načina kojima se zajednica aktivira ili medija kroz koje umjetnost djeluje, ovim je projektom odlično predstavljen u svoj svojoj širini. Muzej suvremene umjetnosti, kao glavni nositelj, ujedno je bio i središnja točka radijusa unutar kojega se projekt odvijao.

Prva je akcija bila ispisivanje pločnika koji okružuju Muzej u izgradnji. Tonka Maleković, mlada umjetnica, dobitnica ovogodišnje prve Esslove nagrade, bijelom je kredom u beskonačnu nizu, bez interpunkcijskih znakova i prav(iln)a početka i kraja ispisivala misao: »Sve prolazi umjetničko djelo mora biti vječno.« Moguća čitanja ostavljaju kontradiktorne poruke u kojima nije jasno da li danas sve može proći ili je sve prolazno i kakva je u tome uloga umjetničkog djela. Sudeći po dosadašnjim preokupacijama Tonke Maleković tzv. ekologijom umjetničkog djela, te činjenici da je ovaj rad ubrzo oprao pljusak, mogli bismo pretpostaviti njezino stajalište. No što je o tome mislio stanar obližnjega nebodera u Sopotu dok je ranim jutrom hitao na posao?

Iskustvo koje je svakako trebalo doživjeti, kako sa strane umjetničke prezentacije tako i s jedne šire društveno-fenomenološke, bila je projekcija dvaju dokumentarnih filmova iz ciklusa Super Hero Buildings autorice Ines Krasić te ko-autora, snimatelja i montažera Tina Turka. Super Andrija film je o impozantnoj građevini izgrađenoj sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je bila najveća i najizdržljivija zgrada do tada nastala u Zagrebu. Popularnost dokazuje i njezin kolokvijalni naziv koji dobiva po tadašnjem hitu Andrija, super momak, a Ines Krasić pronalazi tri zanimljiva (i, kako se čini, nezaobilazna) stanara koji u svojim pričama progovaraju o ljudskom, svakodnevnom, ali istodobno i herojskom u takvoj, naizgled hladnoj, građevini. Film prate i razglednice s kadrovima iz filma koje žele istaknuti važnost ovog objekta u urbanističkoj mapi, a ujedno potiču intimnu komunikaciju i nastavak priče. No, sjajno je bilo gledati projekciju dokumentarca televizijskog formata u jednom od haustora zgrade o kojoj je riječ. Film se vrtio iznad neobično dugih nizova poštanskih sandučića, a publiku je činilo šaroliko društvo stanara, prolaznika i uzvanika. Interakcija je kulminirala u lokalnom kafiću, gdje je u potpunosti bila izbrisana granica i svi su na trenutak postali dio priče o Superici. Tu se ujedno vrtio dokumentarac Mamutica, koji je pokazao drukčiji pristup: više orijentiran na vizualne efekte koje nudi drugi novozagrebački mastodont i s jednom glavnom junakinjom koja priča konkretnu, i na baš lijepu epizodu u životu naselja Travno.

Vikend aktivnoga tjedna donio je dvije akcije. Lina Kovačević svoju je smjestila u nedavno otvoren potrošački centar Avenue Mall, u kojem je dva dana vikenda, u izravnoj komunikaciji s brojnim posjetiteljima, ispitivala razloge boravka na jednom takvu (ne)mjestu. Nastao je Dnevnik jednog shopping centra, u kojem se uz polaroid-fotografiju namjernika nalazi i njegov zapis, tj. dojam trenutnoga doživljaja. Subjektivnoj socijalnoj studiji namjera nije kritika, nego ona kreće iz autoričina zanimanja za pokretačku energiju koju, očito, jedan ovakav prostor ima te iz činjenice prostorne bliskosti koju trgovačka i buduća kulturna meka dijele. Dijele li oni i publiku te hoće li sudionici ovog projekta imati potrebu posjetiti muzej i pratiti što se događa s njihovim dnevničkim zapisima – tek će se vidjeti.

Performans Doručak na travi Ive Korbar, Tee Morić i Sanje Djaković premještanjem svakodnevnog i svima uobičajenoga čina na javni prostor zelene površine, ovaj put ispred Inine zgrade, krenuo je s neagresivnom idejom aktiviranja prostora i ukazivanja na potencijale koje on nosi. Stjecajem okolnosti, dio rada postala je i komunikacija s mjerodavnim tijelima pri traženju dozvole za realizaciju prvoga performansa. Uz umjetnice, pozvane gledatelje i slučajne prolaznike, iako možda ne namjerno, povećava se broj ljudi uključenih u performans, a djelo postaje službeno proknjiženo kao umjetničko te u nekom dokumentu nosi pečat odobreno. Aktiviranje lokalnih heroja dogodilo se i pri postavljanju rada Damira Očka, koji pluta sred sada uređena i aktivna Bundeka. U toj situaciji zaposlenici Bundeka nisu se zaustavili samo na odobravanju djela: njihovo sudjelovanje, koje je na kraju uključivalo i ekipu ronilaca, učinilo je postavljanje toga djela izvedivim.

Vizualni identitet Radova u tijeku osmislilo je tajanstveni autor Filjio i Pas, čiji prepoznatljiv rukopis možete pratiti duž čitavoga grada, a u svojim uličnim intervencijama pokazao je da umjetničko nije uvijek nužno i odobreno!

I, na kraju, svakako se nadamo nastavku, odnosno da ovaj projekt neće ostati osamljen slučaj buđenja interesa i kulturne osviještenosti novozagrebačke spavaonice. Reakcije svih sudionika, kako profesionalnih tako i onih slučajnih, pokazuju kako bi (dis)lociranost Muzeja suvremene umjetnosti mogla značiti pronalaženje nove publike, a ne gubitak stare te naglašavaju da ustanova u današnje doba više nikako nije vezana samo uz bijele zidove i zatvorene prostore.

Marata Kiš