Život unatoč svemu

Život unatoč svemu

Dokumentarno snimljene ratne fotografije prijašnjih vremena težile su objektivnosti. Svatko tko je ikad vidio fotografije World Press Photo bio je privučen nezaustavljivom silom morbidne ljepote; krv na licu, kao na reklami Coca–cole, ili krave ispred kuće u plamenu koje samo što ne polete u nebo, kao u Kusturičinim filmovima

Zijah Gafić, izložio je u ULUPUH–u fotografije pod naslovom Short stories from troubled societies fotografirajući prizore iz Bosne, Palestine, Izraela, Kurdistana, Iraka, Osetije, Ruande, Čečenije, Libanona i Afganistana, na drukčiji način. Riječ je o mladom bosanskom fotografu koji je već sada iznimno nagrađivan, među ostalima dobitnik i tri nagrade World Press Photo (2001. i 2002), Kodakove nagrade za reportere na festivalu Visa pour l’image u Perpignanu (2002), nagrade grada Praga (2003), Grand Prix Discovery of the Year na festivalu fotografije u Arlesu (2003), Getty Images Grant for Editorial Photography (2007), proglašen je od američkog časopisa »Photo District News« 2003. jednim od trideset najboljih svjetskih fotografa mlađih od trideset godina, ove godine isti mu je časopis dodijelio i nagradu za fotografiju iz Afganistana, a prošle godine bio je i nominiran za UNICEF–ova fotografa godine.

Sve zemlje na Gafićevim fotografijama muslimanske su i sve su obilježene stigmom nakon 11. rujna. Namjera Zijaha Gafića bila je da promatraču ponudi priču o tom svijetu oslobođenu predrasuda i učinio je to jednostavnom postavkom, snimajući prizore iznutra. Ono što razlikuje Gafićeva djela od drugih fotografija koje privlače ljepotom senzacionalizma i dramatičnosti najstrašnijih stvari na svijetu jest činjenica da su druge navedene fotografije posvećene promatraču, kako bi ga zarobile i prisvojile, prizor je u potpunosti viđen izvana i objektiviziran kao strašna, lijepa slika, ponekad objektiviziran upravo do stanja perverzije. Zijah Gafić nalazi se u prizoru, i dovodi promatrača u stanje da uđe u sliku i dodirne na njoj ljude i život. Gafić osjeća i provocira empatiju. Čini to tako da uz nenormalnost patnje, prikazuje i vidljivo nastojanje ljudi da dalje žive, okrećući se svakodnevnim, uobičajenim normalnim stvarima u životu. Zijah Gafić kaže: »Želio sam pokazati neku vrstu svakodnevnoga reda u svojim narušenim okolišima.«

Nesretan čovjek sa crtežom na zidu, dijete s maskom Mickeyja Mousea koji se igra na grobovima, jedinom mirnom mjestu u svojem gradu, šareni tepisi koji se suše pokraj kostura koji čekaju prepoznavanje, život koji dalje neuništivo i uporno traje kraj smrti ono je što pruža ne samo suosjećajnost na Gafićevim fotografijama nego i životnu puninu, zapravo – pravu istinitost stvari.

Njegovi prizori nisu lišeni dramatičnosti; vrlo su jakih boja, sa svjetlom koje ponekad dolazi ravno iz središta i snažnom simbolikom. Dječak rođen kao posljedica silovanja drži albino zeca crvenih očiju. Bijeli zec izgleda pritom kao jasan simbol nevinosti, s krvavim očima kao simbolom boli i nasilja, obješen uz to za uši u bespomoćnom položaju. Na nekoj drugoj fotografiji dvije su žene na suprotnom kraju stola u položaju očajna čekanja s telefonom između, gotovo u sredini kadra, a ruka djeteta na podu podignuta je ravno prema tom telefonu kao jasna nada.

Svaku fotografiju prati mala priča kao dokumentarno objašnjenje prizora, događaja koji su prethodili onom što je snimljeno. Uglavnom su pisane u ohlađenom novinarskom stilu, na način kao što se i Biblija čita bez intonacije, kako interpretacija ne bi smetala čistoći sadržaja onoga što je napisano. I u tim natpisima, ipak, objektivno i mirno naznačena je paradoksalnost i ujedno životnost zajedništva; patnje i običnoga ljudskog života koji se nepokolebljivo probija.

Zijah Gafić započeo je ovaj projekt 2000, a nakon izlaganja u Sarajevu i zagrebačkom ULUPUH–u fotografije putuju u New York.

Dina Ivan