Traganje za izgubljenim vremenom

Traganje za izgubljenim vremenom

Corbijn stavlja Curtisov mit u prvi plan i pretvara ga u neku vrstu nostalgična bdjenja, na kojem se prelistava album s Curtisovim umjetničkim fotografijama, a koncertni prizori najbolji su u njihovoj pulsirajućoj energiji, kad inače tih i pasivan Curtis (autentični Sam Riley) naglo oživi

Možda nijedan filmski žanr nije obojen tolikom dozom didaktičnosti kao što je to klasični biopic. O akterima glazbenoga biografskog filma već je toliko toga napisano, rečeno i snimljeno, da se stvarno mora dogoditi nekakav mirakul da bi nas zaintrigirao. On je tek namijenjen današnjim klincima i novim naraštajima obožavatelja kao neka vrsta pedagoške lekcije, da bi čuvali tečevine bolje prošlosti i prisjetili se idola njihovih roditelja. A da bi autor privukao njihove kultiste, on mora plivati protiv struje i koristiti se posve nekonvencionalnim metodama, koje će ih natjerati na žestoke debate i podijeliti u dva tabora, kao što su to učinili genijalni Van Sant s Curtom Cobainom (Last Days) i Todd Haynes s avatarima Boba Dylana (I'm Not There). U slučaju Iana Curtisa i njegovih tvrdih obožavatelja ovjenčanih aurom tajanstvena darkerstva pa čak i sotonizma koji su im na ovim prostorima nepotrebno prišivali neki mediji u potrazi za turbosenzacijama sve bi manje–više ostalo zabilježeno na dvama studijskim albumima i jednoj kompilaciji, da glazbenikova udovica Deborah Curtis sredinom devedesetih nije izdala memoare Touching From a Distance u kojima je razotkrila nepoznate detalje o njegovoj epilepsiji, ovisništvu o drogama i odnosu prema slavi, ali i njegovu humoru, koji je bio posve protuslovan njegovoj psihi. Memoari su privukli slavnog fotografa Antona Corbijna, koji je bio najviše zaslužan da njihovi enigmatični likovi prodru u javnost. On je postao neka vrsta njihova savjetnika za imidž. A stoji i iza mitskoga videospota Atmosphere, poznata po mračnim spodobama u kukuljicama koje tumaraju opustjelim sivim krajolikom nalik na onaj iz Bergmanova Sedmog pečata. Za Corbijna je Joy Division bila ono što su za Davida La Chapellea bile dive diskokiča.

No, koliko god njihovi postupci bili suprotni, u La Chapellea i Corbijna filmski kadar nije ništa drugo nego produžena ruka umjetničke fotografije. Tamo gdje La Chapelle preferira marcipanski kolorit i pulsirajuća tijela, Corbijn se snažno oslanja na crno–bijelu fotografiju koja najefektnije hvata sive krajolike radničkoga Macclesfielda sedamdesetih i poslijeindustrijsko sivilo umirućega grada koje oživljava tek eskapistički bijeg u njegovu klupsku scenu, onu istu koju je Michael Winterbottom dokumentirao u filmskom eseju 24 Hour Party People. No, dok Winterbottom prikazuje samoubojstvo Iana Curtisa uz zapaljeni televizor s Herzogovim Strozsekom tek kao tužnu epizodu te živahne scene, koju utjelovljuje njezin guru Tony Wilson, Corbijn stavlja Curtisov mit u prvi plan i pretvara ga u neku vrstu nostalgična bdjenja, na kojem se prelistava album s Curtisovim umjetničkim fotografijama. Curtis koji hoda ulicom. Curtis koji puši. Curtis na prozoru. Curtis koji potpisuje ugovor vlastitom krvlju. Curtis s drugom ženom Annick Honore. I, nadasve, Curtis na sceni. Upravo ti koncertni prizori najbolji su u njihovoj pulsirajućoj energiji, kad inače tih i pasivan Curtis (autentični Sam Riley) naglo oživi.

Ali između tih koncertnih pasaža gotovo se ništa ne zbiva. Corbijn nas ne želi umarati razlozima i konačnim odgovorima, izuzev ponekog nagovještaja. Nema tu nikakvih ludih ni šokantnih biografskih ideja. Možda je takav pristup i najiskreniji. To je ta distanca iz naziva literarnoga predloška. Zapravo, Curtisov Manchester bitno se ne razlikuje od Zhangkeova Datonga iz autorova letargičnoga filma Unknown Pleasures, koji je, gle čuda, nazvan upravo po legendarnom albumu Joy Division, iako se nalaze na suprotnim stranama svijeta. To nije tek puka slučajnost. Curtisa i Zhangkeove junake, koji najavljuju vlastitu smrt kad navrše tridesetu, dijeli identični fatalizam. Ovdje očaj postaje životni stil i stanje duha. U Corbijna čak nema mjesta za humorne pasaže kojima se koristi Deborah Curtis. A Joy Division? Oni su preko noći preimenovani u New Order. Novi poredak znači i nove milijunske naklade, dakle, nove svježe otisnute novčanice. The show must go on.

Dragan Rubeša