TKO JE VLASNIK PREDSTAVE?

Odjel za kazalište i film Matice hrvatske, Znanstveno savjetovanje Kazališne struke u suvremenom hrvatskom kazalištu, Zagreb, 25. i 26. listopada 2007.

TKO JE VLASNIK PREDSTAVE?

Razinu polemičnosti uzdignula je dosad u teatrologiji iznimno rijetko prakticirana intervencija organizatora, koji je pozvao i u prvi plan gurnuo tihe stvaraoce kazališne predstave, ljude iz sjene: oblikovatelja svjetla, glazbe, kostimografa, scenografa, danas i dramaturga. Svi oni postavljeni su nasuprot jakoj poziciji dramskih pisaca, redatelja, vlasnika kazališta i intendanata

Osmo po redu teatrologijsko međunarodno savjetovanje održano je u prostorima Matice hrvatske u Zagrebu 25. i 26. listopada 2007. Organizacijski odbor u sastavu Ana Lederer, Martina Petranović, Lucija Ljubić i Miro Gavran osmislio je temu savjetovanja Kazališne struke u suvremenom hrvatskom kazalištu želeći upozoriti na nedaće pred kojima stoje svi današnji stvaraoci kazališnog čina. Razinu polemičnosti trebala je uzdignuti dotad u teatrologiji iznimno rijetko prakticirana intervencija organizatora, koji je pozvao i u prvi plan gurnuo tihe stvaraoce kazališne predstave, ljude iz sjene: oblikovatelja svjetla, glazbe, kostimografa, scenografa, danas i dramaturga. Svi oni postavljeni su nasuprot jakoj poziciji dramskih pisaca, redatelja, vlasnika kazališta i intendanata. Pozicija i funkcija prisutnih teatrologa te kazališnih kritičara trebala je biti moderiranje savjetovanja, odnosno racionaliziranje, objektiviziranje kako postojećeg stanja unutar kazališta tako i izrečenih sentenci s obiju strana tijekom sama savjetovanja. Inventivno i sjajno osmišljeno savjetovanje prošlo je nažalost bez veće medijske, no i bez teatarske pozornosti.

Scenografkinja Dinka Jeričević priopćila je o poziciji svoje struke unutar današnjega kazališta trodijelno. O scenografiji kao zanatu, odnosno na koji način postati scenograf, scenografiji kao sastavnom dijelu predstave te kao sastavnom dijelu autorskoga tima. Osnovni problem vidi u nepostojanju formalnoga studijskog obrazovanja, koje od budućih scenografa iziskuje da nakon završene srednje škole primijenjenih umjetnosti ili pak dvogodišnjega studija dizajna, asistiraju i uče od postojećih scenografa unutar kazališne kuće, pritom ne primajući nikakvu naknadu, što u mnogom otežava izobrazbu. Nadalje Jeričevićeva razlaže na koji način isključivo u dogovoru s redateljem organizira prostor, izrađuje likovne skice, bira prikladan materijal, sve do izrade konačnoga proizvoda.

Irena Sušac progovara o poziciji suvremenoga kostimografa, kojega tišti identičan problem nepostojanja formalnog obrazovanja za tu kazališnu struku. Ponovno nehonorirano asistiranje starijem kolegi ostaje u nas jedino rješenje. Irena Sušac naglašava kako je u Europi odavna ustaljen studij kostimografije u trajanju od pet godina, dok u nas ne postoji ni jedna prevedena knjiga s kostimografskom tematikom, što neosporno bitno utječe na kvalitetu krajnjeg proizvoda. U Hrvatskoj imamo dva(!) uposlena kostimografa u kazališnim kućama. Veću mogućnost poznavanja kostima tijekom povijesti imaju studenti režije ili produkcije na ADU od budućih kostimografa, kostimografi rade kao slobodni umjetnici te pritom nemaju nikakva utjecaja pri izradi kostima, nego se pretvaraju u izvršitelje redateljskih zamisli, u krojače.

Dramaturginja Sanja Ivić autobiografskom pripovjednom tehnikom iznosi tragikomične situacije u odnošajima s redateljima predstava na kojima je radila prikazujući svoju profesiju kao svestrano opsluživanje kazališnoga mehanizma bez mogućnosti prilagodbe dramskoga teksta, konstruktivnih idejnih prepletanja njezinih i redateljskih zamisli pri stvaranju predstave… No, Sanja Ivić ne dramatizira nad svojom sudbinom, nego ističe kako je od prijeke potrebe da se dramaturg izbori za svoj status u odnosu s redateljem pri čemu je olakotna okolnost što je dramaturg zaposlenik kazališne kuće (u njezinu slučaju), dok se redatelji izmjenjuju. Pozicija slobodnog dramaturga u mnogom je nezahvalnija jer sudjeluje u izradi predstave tek na poziv redatelja.

U najtegobnijoj poziciji od svih struka tijekom savjetovanja priopćio je oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, jer se proizvod njegove struke često pripisuje i poistovjećuje sa scenografskim intervencijama, odnosno na njega se gleda kao na segment scenografije. Šesnić govori o povijesti oblikovanja svjetla u nas, od Miletićeva moderniziranja kazališta s kraja 19. stoljeća pa sve do pojma inteligentne rasvjete. Upravo takva rasvjeta iziskuje velika financijska sredstva, ali i od oblikovatelja svjetla traži višestranu naobrazbu. Pošto je to najmlađa struka u našem teatru nema obrazovanog kadra i u nas se ta struka svodi trenutno na dvojicu ljudi obrazovanih na inozemnim akademijama.

Upravo nedostatak formalnog obrazovanja trenutno u Hrvatskoj za navedene kazališne struke stvara od redatelja autokrata. Naime, čini se kako je on doista zahvaljujući svojoj naobrazbi, makar i putem jednosemestralnog kolegija, najupućeniji u sve niže struke, sastavnice kazališnog događaja. O tom problemu promišljaju i Igor Mrduljaš u svom priopćenju naslovljenom Redatelj – vlasnik predstave? te Ivan Trojan s Dramaturgom moderne – modernim dramaturgom. O suvremenoj kazališnoj kritici govorili su Sanja Nikčević u tekstu Kazališna kritika u akademskom curriculumu – između novinstva i teorije književnosti te Martina Petranović u Kazališnim strukama u kazališnoj kritici, dok je Lucija Ljubić prikazala Glumačke monografije od devedesetih. Darko Lukić stručno je progovorio o još jednoj novoustrojenoj kazališnoj struci, kazališnom producentu kao organizatoru umjetnosti i umjetniku organizacije. Gordana Muzaferija je preko Papučara Mire Gavrana govorila o najnovijim iskušavanjima individualnosti dramskih pisaca, dok je Marjan Bevk priredio priopćenje o hrvatskim kazališnim umjetnicima u SNG Nova Gorica. Ana Lederer je pak problematizirala poziciju intendanta/ice, gdje mnoge probleme svoga trenutnog zanimanja voditelja krovne nacionalne kazališne kuće uspoređuje s problemima koji su tištili njezina kolegu Julija Benešića prije stotinjak godina, unatoč neprestanoj profesionalizaciji kazališta. I, uistinu, strukovni problemi nisu se u mnogom promijenili u odnosu na naše davne prethodnike. Jedan je od razloga i ignorantsko ponašanje kazališnih umjetnika svih struka povezano s velikim količinama taštine karakteristične za kazališnu umjetnost, pa i kad je riječ o hvalevrijednu projektu Odjela za kazalište i film Matice hrvatske, znanstvenom savjetovanju Kazališne struke u suvremenom hrvatskom kazalištu. A dobrohotne nakane savjetovanja, usmjerene boljem sutra kazališne umjetnosti u nas, mogu se pročitati u novom broju časopisa »Kazalište«.

Ivan Trojan