Senzibilitet za žensku dušu

Senzibilitet za žensku dušu

Godišnja doba djelo su autora koji doista suosjeća sa svojim krhkim i senzibilnim protagonistima. Igranofilmski dokument čovjeka koji piše, razgovara i misli, snima filmove, ali nadasve voli – ljude

Dokumentarni film temeljni je rod filmske umjetnosti. Njegovo svojstvo da bilježi stvarnost u samim je ontološkim odrednicama medija filma. No, jasno, dokumentiranje nije tek bilježenje. U rukama istinskog umjetnika, film je »veći od stvarnosti«. Ta stvarnost filma transcendira puki realitet prikazanoga.

Petar Krelja polazi upravo od te premise. Iz svijeta samozadane građe, njegova se djela uzdižu do razine filmske stvarnosti. Krelja je, ponajprije, zaljubljenik u ljude... njihov mar, napor, brige... Ali i samu radost življenja. (Igrani film Vlakom prema jugu /1981/ dokaz je toj radosti!). Stoga je i njegov dokumentarizam usmjeren baš na ljude. Okoliš je u Krelje tek akcidencija.

Dugometražni igrani prvenac, omnibus Godišnja doba pravi je mali leksikon Kreljina autorskog dodira. Sastavljen od triju tematskih povezanih pripovijesti, Usvojenja, Zimskih ferija i Probnog roka, bavi se čežnjom... za roditeljima, za ljubavlju, za domom... Željka, Višnja i Branka, djevojčice odrasle u dječjim domovima, svaka na svoj način, u potrazi su za bliskošću i toplinom, koje im tako bolno nedostaju u njihovim životima. Najmlađu, Željku, usvajaju ljudi koji su se već poodavno međusobno otuđili. Višnja, otkada zna za sebe, živi u domu, da bi tek u prihvatilištu doživjela neprihvaćanje! Branka, na izmaku tinejdžerskih godina, pokušava izići iz zatvorenoga kruga domskoga života.

Krelja posjeduje rijetki senzibilitet za žensku dušu i osebujnu filmičnu duhovnost. Sve tri njegove protagonistice oduhovljene su, kako svojim gestama tako i redateljevim bliskim i krupnim planovima. Krelja naprosto ponire, preko lica, u skrivenu psihu junakinja. Ne koristeći se senzacionalnijim oblicima filmskog zapisa, autor doseže senzaciju prigušenog i skrivenog. Iz statičnih srednjih planova i polutotala, suptilnim kretnjama i vožnjama, bez naglih rezova, njegova se kamera nenametljivo približuje licima protagonist(ic)a. Njihov je oris blag, no sugestivan. Nije patetičan, ali je suosjećajan.

I dok su djevojčica Tatjana Ivko te mlade djevojke Rajka Rusan i Marina Nemet vrhunski iznijele šutljive uloge protagonistica, ostali se Kreljini likovi ocrtavaju verbalnim eskapadama, koje uvjerljivo situiraju jezični idiom sredine. Agramerska kajkavština autentično boji Godišnja doba. Dijalozi iz Usvajanja nesmiljeno ocrtavaju banalnost zagrebačke više srednje klase. Telefonski razgovor Sande Langerholz i Buzančićev opis omiljenoga ručka maestralne su minijature jezičnog opisa njihove emotivne ispraznosti.

Slavko Štimac, pak, u ovaj je film i lik Mate upao iz Specijalnog vaspitanja Gorana Markovića. Njegova sugestivnost – i kod Markovića i kod Krelje! – iskazuje glumca na pragu profesionalnog sazrijevanja. Nadalje, moglo bi se reći da njegov lik priziva Antoinea Doinela (Jean Pierre Léaud) iz Truffautove autobiografske tetralogije. Naime, Krelja je vrlo nadahnuto (baš na stranicama ove rubrike »Vijenca«!) zborio o 400 udaraca. Uopće, François Truffaut sigurno pripada među najprobranije autore iz Kreljina panteona filmskih velikana.

Jednako tako, lik Marine Nemet iz trećega dijela filma, pomalo podsjeća na Bressonovu Mouchette, ali i na sve ponižene i uvrijeđene žene ovdašnje patrijarhalne sredine. Njezino putešestvije završava na stubištu ispred zatvorenih vrata. Zatvorena vrata ostaju svojevrstan simbol, znak usuda svih mladih ljudi odrastalih u dječjim domovima!

Vrhunski dokumentarist, Krelja je iz navlastite vokacije prenio ono najbolje u igranu fakturu Godišnjih doba. Kada se, nakon više od desetljeća, vratio socijalnoj problematici »djece domova i disfunkcionalnih obitelji« (Stela /1990/), suvereno će pokazati da je svladao dramaturgiju cjelovita filma bliske mu problematike. Ne slučajno, socijalni radnik iz tog filma (Žarko Laušević) nosi ime Mate. I dok je Štimac u Zimskim ferijama Kreljina dugometražnog prvenca zaljubljen u Višnju, Mato iz kasnijeg ostvarenja fatalno se i strastveno vezuje uz naslovnu protagonisticu. Kontinuitet u navlastitom filmskom svijetu čini Krelju osebujnim i samosvojnim autorom. Teme iz njegovih dokumentaraca prelijevaju se i u igranofilmski opus.

Ipak bih napomenuo, autorov umjetnički habitus spontaniji je i iskreniji u Godišnjim dobima. Taj film (čija je restaurirana kopija, zajedno s kratkim filmom Njegovateljica /1976/ obilježila Dan zaštite audiovizualnog nasljeđa) djelo je autora koji doista suosjeća sa svojim krhkim i senzibilnim protagonistima.

Igranofilmski dokument čovjeka koji piše, razgovara i misli, snima filmove, ali nadasve voli – ljude.

Marijan Krivak