Rjurikovim tragom

Rjurikovim tragom

Kad sam se u prošlom broju već uplela u ruse kose, pokazat ću do kakvih me sve otkrića dovelo njihovo raspletanje. Naravno, već i zvučna sličnost (ne i istost) pridjeva rűs i imenice Rus morala je nametnuti pitanje ima li među tim riječima i dubljih veza. S obzirom na podatke iz prošloga broja, najlakše bi bilo zaključiti da su Rusi, kao pretežno svjetlokosi, smeđokosi ljudi, nazvani tako po boji svojih vlasi. No je li to baš cijela istina?

Zanimljivi podaci za razmišljanje izlaze npr. iz činjenice da Finci Švedsku zovu Ruotsi, a Estonci Ruse – Routslane (zast. Reussen zovu ih i Nijemci). Slično se pak (u Finaca i Estonaca, dakle u istoj jezičnoj porodici) zovu i Šveđani i Rusi. Sámo ime povezano je s ie. *reudh–, crven, rumen, no kako to da jedni njime zovu jedan germanski, a drugi jedan slavenski narod? Istinabog, što se tiče pretežne boje kose, svjetlokosi su i Šveđani i Rusi.

Jezikoslovac Franc Miklošič misli da je Rus prvotno bilo ime nekoga švedskog plemena s kojim su Finci došli u doticaj, a drugi drže da su to ime prenijeli Normani (Vikinzi, na ruskom prostoru Varjazi) na Kijevsku Rusiju. Rjurik, varjaški knez, zavladao je Novgorodom 862, a njegovi potomci, Rjurikovići, vladali su Rusijom sve do 1598. Iz njegove su loze i knez Igor (912–945) i Aleksandar Nevski (1242–1263) i Ivan Grozni (1547–1584). Sámo ime Normani (Northmann) kazuje da su to bili ljudi sa sjevera, ali se u njihovu imenu krije i njihova nacionalna odlika – spretnost na moru. Nju su osjetile mnoge obale tadašnjega svijeta. A nordijski utemeljitelji ruskih kneževina – Norsemen (u staronordijskoj varijanti Rothsmenn) – doslovno znače morski veslači (od rothr, veslati; usp. i engl. row).

Dok nisu uzdignuti na razinu plemena pa naroda, vikinzi se mogu pisati malim slovom (npr. viking Leif Erickson stupio je na kopno Novoga svijeta oko 500 godina prije Kolumba), a to po djelatnosti kojom su se bavili. Naime, imali su posebnu tehniku pljačkanja; skrivali su se u sigurnim zaljevima (skand. vik, zaljev), odakle su vrebali na brodove u prolazu i pljačkali ih. No kako im gusarenje na moru ipak nije bila jedina aktivnost, nego su se otiskivali i u osvajanja u unutrašnjost kontinenta preko Ruske nizine sve do Crnoga mora, Tomislav Ladan navodi da je njihovu imenu možda kumovalo i starogerm. wik, logor, logorište. Kratko bi se utaborili, osvojili teren, nametnuli plaćanje danka i išli dalje. Ovdje ću samo naznačiti (a nekom zgodom možda i objasniti) da je iz vikinga ispao i kasniji vitez.

Ime Rus poznato je od 9. stoljeća Neki misle da potječe od istočnoslavenskog plemena koje je živjelo uz rijeku Ros (primijetite: Rusi svoju zemlju u latiničkoj transkripciji zovu Rossia). Kada su slavenska plemena podjarmili Varjazi (Ruotsi), naravno da su zauzeli vodeća mjesta, a s vremenom su se i slavenizirali te kao osvajači postali i ostali vladajuća elita. Narodno ime po rijeci Ros, poduprto svijetlosmeđom, crvenkastom kosom kao i u osvajača, ali i njihovim imenom, moglo je oblikovati ime ovoga velikog slavenskog naroda, koji se kao narod konstituirao raspadom Kijevske Kneževine (12. st.) i za mongolsko–tatarske vladavine (13.–15. st.). Tada se formiraju tri zasebna naroda: Rusi (Velikorusi), Bjelorusi i Ukrajinci (Malorusi).

Kad im se ime zacementiralo, i ono je dobilo usisnu moć, pa se nametnulo mnogim predmetima i pojavama. Tako npr. mnoge vrste čaja (kineski, indijski) i danas zovemo, po zemlji posrednici, ruski čaj. Ruske zime (ali samo kad gledate kroz prozor udobne tople sobe) idiličan su okvir za razgaljeno pjevanje ruskih romansi, no Napoleonu i Hitleru već i sam spomen Rusije i zime sigurno nije vabio lijepe uspomene. A ni Ruse koji su im nanijeli konačan ratni poraz sigurno nisu doživljavali kao posebno mekane, tankoćutne ljude (vlasnike tzv. široke ruske duše). Takvima ih zacijelo nije smatrao ni jedan od porobljenih naroda, koje je SSSR, kao pobjednik u Drugom svjetskom ratu, politički, gospodarski i vojno čvrsto držao u šaci skoro pola stoljeća.

Ne volim nositi ništa na glavi (ni ljeti ni zimi), no da moram, radije bih si nabila na glavu francusku kapu nego rusku. Ruska kapa, taj (meni) vrlo kompliciran zavoj glave, koji sam, uz namještanje neke dozlaboga nezgodne gipsano–žičane udlage, dobila kao zadatak na ispitu iz predvojničke obuke, priskrbio mi je najslabiju ocjenu u cijelom studiju (dobar). I produbio moju zahvalnost Bogu što nisam pošla tragom svojih roditelja i upisala se na medicinu nego na filozofiju.

Osim jednoga šašavoga, nediscipliniranoga i nepredvidljivoga foksterijera, drugoga čistokrvnog psa nisam imala, a sva je prilika da i neću, pa će me tako mimoići i barzoj – ruski hrt – kojega ionako viđam samo kao elegantnu pratnju manekenkama na modnim revijama. Od ostalih ruskih stvari jednoj ludosti sigurno neću podleći, a to je ruski rulet (jedan metak u cijev, pa na sljepoočicu te vrti i opali – pa što bude: tko živ, tko mrtav). Budući da se nikada ne mašam za pištolj (pa ni kad čujem riječ kultura), ni za revolver, a nisam sklona ni ruletu, sigurno je da će moj adrenalin i uz vatreno oružje i uz rulet ostati na istoj, neprimjetno niskoj, razini. Ruski formalizam, a i revoluciju, ostavit ću ovom prilikom po strani, pa mi tako od ruskih sintagmi u širokoj primjeni preostaje još, nekima vrlo draga, ruska salata. To je hladno jelo od kuhana i na kockice izrezana povrća (grašak, mrkva, krumpir, kiseli krastavci, šunka), a nezaobilazan je sastojak i majoneza (francuska salata ista je pašta, samo bez šunke). Kako nisam obožavateljica majoneze, cijelu zdjelu te salate mogla bi uz mene živu mirne duše potamaniti regimenta rusa (žohara). Oni obično haraju masovno, jer jednostavno moraju opravdati izreku u koju su upali: ima ih kao rusa. Izreci je očito kumovala brojnost Rusa kao naroda, no danas joj opasno konkurira jedna druga izreka (ima ih kao žutih mrava), iz koje pak ubrzano netragom nestaju mravi, a ostaju samo žuti (ima ih kao žutih). Brojnost potpore na terenu uopće nije upitna.