Reanimacija obavijesnog

Reanimacija obavijesnog

Ervin Jahić, Kristali Afganistana, VBZ, Zagreb, 2007.

Kao konstruktu oslonjenu na transcendenciju budućnosti, modernizmu teško pada odustajanje od budućnosnog. Bez te perspektive, modernizmu je budućnost ono što unatoč očekivanju nije došlo. A to nije toliko tragično koliko ono što je ostalo na mjestu nje ili ono čime se ona zamjenjuje. Ostala je dakle stvarnost kako god je shvaćali i čime god je zamjenjivali. Postavimo li pitanje modernizma drukčije i konkretnije u kontekstu poezije, možemo reći: modernističkim postupcima suđeno je da razmjerno brzo postanu déja` vu, već viđeno i trošeno ili, kako bi rekao Jakobson, da ono što je oporbom istrošenu jeziku bilo poezija postane nepoezija.

Nema dvojbe da je i Ervin Jahić (1970) u svojim ranijim knjigama pristao uz modernistički projekt, u prvom redu riječ je o semantičkom konkretizmu i općenito hipermetaforizmu, te je i sam osjetio posljedice trošnosti tog projekta. To je već naznačio autor ovih redaka u osvrtu na Jahićevu zbirku Biografija i auto (2002), napisavši da njegova poezija »naznačava pripadnost diskursu koji napušta vrijeme poetičkih prijevoja, iako te prijevoje uzima do znanja i još se okušava u njima«. Jahić je iskušao snagu jezičnog izazova, njegove prividne svemoći, ali i iskustvo da je jezični izazov izgubio sposobnost otkrivanja novog i nepoznatog. Jahić nam je omogućio da retrospektivno shvatimo kako je iskustvo jezika u novijem hrvatskom pjesništvu bilo zasnovano na zapostavljanju, ako ne i negiranju, jedne od osnovnih funkcija jezika, one obavijesne. Pjesnik stoga reanimira obavijesnu funkciju i pjesnika kao njezina osviještena nositelja. Štoviše, on pjesnika stavlja u zamućeno središte protoka obavijesti koje u njega odasvud pristižu izobličene praksama, ideologijama i politikama. Tomu iluzionirajućem središtu suvremenoga svijeta Jahić suprotstavlja, kako točno kaže pogovornik zbirke Branko Maleš, »autorov globalni očaj kao realnu ocjenu licemjernog i opasnog svijeta u njegovoj podjeli i novoj isključivosti«:

... Porno

Porno je formula našeg progresa

Na čijem je početku i kraju

Katarza nasilja

Televizija reklamira seks

Seks, seks i porno

Rajski porno

Mi smo moderni ljudi

Povijest je naš talac

I naš porno

Silovit porno

Naslijeđenog nasilja

I marne milenijske žrtve

Koje je dakle Jahićevo novo polazište? Ono nedvojbeno nije oslobođeno hibridnosti pristupa koji jasnoću iskaza opterećuje zalihosnim poetskim komentarom, ali i ispisivanjem međuprostora pribrajanjem namjerice raznorodnih materijala i kakvoća. Tom materijalu nakana je izraziti simultanost stvarnog, a ujedno mogućnost da se iz njegovih sastavnica ocrta neka moguća poetika koja bi osigurala poetsku reprodukciju zbilje. Ali se događa pritom nešto drugo: Jahić otkriva sablazan povijesti, kao otpadišta imperijalnih politika gdje se iz preživjelih tvorevina reanimiraju i konstruiraju nove kombinacije. Povijest koja nije našla mjesto u budućnosti postala je, kako kaže Jahić, naš talac: iz nje se prave robotske replike čudovišta i masovnih ubojica iz zaliha povijesne fantastike. To su »kristali Afganistana«, ona ničija zemlja gdje pjesnički ili slikarski amateri »otvaraju koncentracijske logore«, i gdje smjerokazi upućuju »u smrt ili u haag«. Da bi izgradio otpornost prema teroru velike povijesti kroz koju se filtriraju utjecaji ekonomskih i političkih imperija, Jahić u prvom dijelu svoje zbirke, suprotno planetarno–folklornoj nepovijesnoj vizuri, priziva memoriju osobne male povijesti iz vizure obiteljskoga mikrokozma, pozivajući se na način kako je to samosvjesno činio Boris Maruna. U Jahićevoj se zbirci postupno sve više izdvaja tema Istoka, kao izvora spontanosti i nepovijesne istovjetnosti Zemlje, i Zapada kao generatora povijesne prevratnosti, uz implicitno zalaganje da se oni ne shvate u opreci nego u sukladnosti.

Kažimo uz to da je Jahić sve samo ne banalan i promišljen usustavljač tema što ih izbacuju naše burne godine. Njemu one naviru u proročkom vrtlogu asocijacija koje nužno ne poštuju dijakronijsku točnost, nego nadolaze iz srca vremenske relativnosti, slučajnošću subjektivnih čitanja. Danas nam se ne bez razloga čini da njegova nova poezija obnavlja nekoć čest oblik pjesničkog angažmana koji je bio kompromitiran vezom s vlašću, potom zaboravljen, samo što se to događa u vrijeme kad taj angažman u svojoj medijskoj osamljenosti, treba li to reći, nije nimalo čujniji od uzdaha. Ne treba prešutjeti da se u Jahića sada javlja oblik poetizacije koji prije u njega nije bio prisutan. U kontrastu sa zaoštrenim formulacijama globalnoga zla javlja se omekšani govor s karakterističnim genitivnim metaforama kao štu su primjerice »minareti srca« i »čokoti duše«, gdje poetizacija nije uvijek na visini onoga najboljeg u konceptu Kristala Afganistana. Iako ne skrivajući svoje tematske i izražajne prijepore, Jahićeva poezija napokon svojom prisnom senzibilizacijom za drugog i drugo, neočekivano moralistički preuzima i preusmjeruje šlagvort stvarnosno ispražnjene poezije.