Radosne vertikale

Izložba Imaginativni prostori Dina Trtovca, Palača Milesi – Zavod HAZU i Galerija Kula, Split, 16 – 30. listopada 2007.

Radosne vertikale

Trtovac sliku gradi trakama bojâ – bojâ koje svojim konstruktivnim elementima, svojstvima i perceptivnim raznolikostima iskazuju nebrojene mogućnosti u stvaranju kompozicija. Poput glazbe

Tijekom lipnja ove godine radovi Dina Trtovca bili su postavljeni u zagrebačkim Klovićevim dvorima, u ožujku 2005. u Galeriji Forum, prije tri godine proveli su zagrebačko ljeto u Muzeju Mimara, a sada se predstavio svojevrsnom retrospektivom u splitskim izložbenim prostorima – Palači Milesi i Galeriji Kula. U Palači Milesi Dino je Trtovac predstavio svoje akrilike, a u Galeriji Kula akvarele. Slike su nastale od 1992. naovamo, dok su akvareli nastali u jednom nizu prije tri godine. Inventura radova posljednjih petnaest godina stvaralaštva, kako piše u podnaslovu izložbe, još nam je jednom pokazala i dokazala Trtovčevu umjetničku dosljednost u uporabi kolorita kao najbitnijeg oblikovnog elementa. Iako se tijekom vremena naslućuju neke razlike u oblikovanju plohe, Trtovac sliku gradi na gotovo jednak način – trakama bojâ – bojâ koje svojim konstruktivnim elementima, svojstvima i perceptivnim raznolikostima iskazuju nebrojene mogućnosti u stvaranju kompozicija. Poput glazbe. A svaka glazba ima ritma, koji je pak posebno izdvojiv i unutar Trtovčeva opusa kao zasebna komponenta koju možemo čitati.

U radovima koji su nastali 1992. nalazimo nekoliko podvrsta kolorističkih intervencija. Kao prvo, on tada rabi neusporedivo više crne, i te su kolorističke trake češće i gušće isprekidane crnim trakama koje još više usmjeruju pažnju na plohu boja, koje kao da vizualiziramo kroz guste crne rešetke. Sljedeća je Trtovčeva podvrsta, ukoliko tako smijem reći, slikarstvo uvećanja, gdje autor uzima dijelove pojedinih totala kompozicija i od njih radi zasebnu cjelinu. Tih nekoliko kompozicija, čini se, rezultat su njihova velikog uvećanja, fokusirani segment čistih boja koje se u svojim rubnim dijelovima preklapaju po vlastitom nahođenju i bez prevelike naknadne umjetnikove intervencije, koja, uzgred budi rečeno, i nije osobito moguća, jer riječ je o akriliku i vodenim bojama – materijalu koji se jako brzo suši. Titraji s rubova koji se prelijevaju zapravo su »poligon za vlastitu igru boje, miješanja u mrlje koje postaju zasebni element slike«. Riječi su to sa stranica ovih novina u vrijeme izložbe u Mimari prije osamdesetak brojeva. Tamo je još zapisana činjenica kako je bit svake od kompozicija zapravo percepcija te iako je izvore ovih radova moguće tražiti u minimalizmu ili geometrijskoj apstrakciji, Trtovčevo slikarstvo itekako u sebi posjeduje organičku komponentu. Gdjekad je ta organičnost odmah prepoznatljiva, a gdjekad treba zagrebati malo dublje. Neke su različitosti također vidljive u Trtovčevim vertikalama ili horizontalama. Gdjekad su one prekinute i po nekoliko puta, a gdjekad kontinuirano teku s jedne strane slike na drugu. Odozdo prema gore ili obrnuto. Slijeva nadesno ili obrnuto. Osim nabrojanoga, Trtovčeve kompozicije unatrag petnaestak godina karakterizira i spontana konstrukcija s planskim rasterom optičkih komponenti različitih boja u najboljim minimalističkim manirama, koje teže bezvremenosti i prostornosti. Prostornost je to koja je građena samo i jedino snažnim kolorističkim komparacijama i dinamičkim svojstvima svake pojedine boje.

Percepcija promatranja, ali i još više, individualnoga načina promatranja i odluke s koje strane počinjemo čitati Trtovčeve trake upravo čine taj impresivan apstraktni opus toliko materijalnim i živim, konkretnim i gotovo opipljivim. Užitak u teksturi, kako piše Maroević. Irena Kraševac i Tonko Maroević potpisuju tekstove u katalogu ističući važnost tvrdoglave i nepopustljive privrženosti apstrakciji, crpljenja nadahnuća sa školovanja po Engleskoj, Francuskoj i američkih putovanja, gdje je mediteransku komponentu boje koja pršti i gotovo osljepljuje povezao s tim iskustvima. S druge strane, akvareli Dina Trtovca manjih su i srednjih dimenzija, a njihova transparencija i znatno mekši kolorizam samo su dokaz da u akvarelu nije jednostavno spojiti dvije linije, a kamoli toliko koliko ih Trtovac gradi na svojih devetnaest kompozicija u Galeriji Kula. Te su linije na akvarelima isključivo vodoravne i prekinute u različitim dužinama pa se na taj način unutar same slike dobiva još jedna – unutrašnja kompozicija. Kompozicija koju opet i iznova možemo čitati, slušati, a gotovo i koloristički reljefno opipati.

Marko Kružić