Prazne ladice hrvatske književne kritike

Prazne ladice hrvatske književne kritike

Književne nagrade u nas znače u najvećem broju slučajeva isto što i festivali, a o tom je davno još pisao pokojni Tenžera. Dakle, kompenzacija za nedostatak publike. Nije da nemamo nekakvo književno tržište, no ono je skučeno, ne samo zbog demografskih datosti nego i zbog poraznih činjenica o pismenosti u Hrvatskoj. Uostalom, pogledajte s koliko prodanih knjiga hrvatski pisac dospije na listu uspješnica. Da mi je do toga da visim na sličnim listama, otišao bih u knjižaru i sam kupio trideset komada vlastite knjige

Ovogodišnji ste predsjednik Povjerenstva za dodjelu nagrade Gjalski, koju je dobila Sanja Lovrenčić za roman U potrazi za Ivanom. Možete li nam ukratko opisati okolnosti ovogodišnjega izbora, koliko je bilo predloženika, koji je žanr bio najzastupljeniji, tko je ušao u uži izbor za nagradu, i zašto naposljetku djelo Sanje Lovrenčić? Konačno, je li ona bila i vaš osobni izbor?

– Okolnosti su prilično jednostavne. Trebalo je samo pročitati 53 knjige, toliko ih je stiglo na natječaj, pa onda sjesti i odlučiti. Ništa lakše. Jest da mi je čitavo ljeto otišlo na čitanje, ali tješim se da bih ionako čitao, barem novine. Šalu na stranu, želim samo bez patetike reći da smo svih nas pet članova Povjerenstva posao obavili pošteno. Biti pošten nije nešto zbog čega bi trebalo dijeliti medalje. Osim u Hrvatskoj, ha. Iskreno, a znam nešto o tome kako se kod nas obavljaju slična žiriranja, nisam siguran koliko bi ljudi, suočeni s ovolikim brojem naslova, i uzeli sve te knjige u ruke, a kamoli ih još i čitali. Mi, eto, jesmo. Moram naglasiti i to da smo svih nas pet članova Povjerenstva bili potpuno ravnopravni glede odluke i da sam kao predsjednik bio uistinu samo moderator, dakle da smo odlučivali na najdemokratičniji mogući način. Uostalom, takav sam da ni na što drugo ne bih ni pristao. Odnosno, ne bih ni radio s ljudima u koje nemam potpuno povjerenje, a kamoli dijelio s njima odgovornost glede odluke o tako vrijednoj nagradi. Inače, u masi knjiga prevladale su dulje pripovjedne forme, odnosno romani, nešto manje je bilo zbirki pripovjedaka, a moram priznati da je, osim statistički očekivanih diletanata, bilo mnogo vrlo solidno ispisana štiva. Zato je izbor Sanje Lovrenčić i vredniji. Na kraju su, osim nagrađenice, u najuži izbor ušli Nada Gašić, Rade Jarak, Miroslav Mićanović, Lada Žigo. Osobno sam se najviše dvojio između izvrsnoga proznog prvenca Lade Žigo i nagrađene knjige. Naime, Lada Žigo sjajno je, a i hrabro, u tri priče ocrtala hrvatsko novinstvo kao maxima cloaca. Budući da sam godinama radio u medijima, znam koliko je to točna slika, no ono što je i poraznije jest da je u nas s dolaskom demokracije slika još i gora nego u doba komunizma. To je njezina knjiga savršeno predočila. Iako sam baš ja najviše dvojio glede konačnog izbora, nisam bio jedini u Povjerenstvu koga su te dvije autorice stavile pred dvojbu. Konačna je odluka bila jednoglasna. Nekoliko zrnaca kvalitete preteglo je na stranu Sanje Lovrenčić i mogu mirne savjesti reći da je nagrada otišla u prave ruke. Ukratko, ta je književnica uspjela biti i moderna i tradicionalna, jednostavno i ženski senzibilno ispisujući kroniku života druge žene, a rekonstruirajući prošlost ujedno je dijagnosticirala i naše vrijeme i njegove traume. Sve to iskazano jednostavnom i zanimljivom rečenicom, koja u svakom segmentu uspijeva suvereno nametnuti vlastiti aktualitet.

Što uopće danas u Hrvatskoj znače književne nagrade? Jesu li one ikakvo jamstvo vrijednosti s obzirom na manje-više prešutne interesne krugove, prijateljske veze…? Uopće, jesu li i mogu li književne nagrade biti kontraproduktivne za pisca? Pritom mislim na one silne nagrade koje je pokupio Baretić za Osmog povjerenika… teško se nakon tolikih priznanja u tako malo vremena vratiti normalan pisaćem stolu…

– Književne nagrade u nas znače u najvećem broju slučajeva isto što i festivali, a o tom je davno još pisao pokojni Tenžera. Dakle, kompenzacija za nedostatak publike. Nije da nemamo nekakvo književno tržište, no ono je skučeno, ne samo zbog demografskih datosti nego i zbog poraznih činjenica o pismenosti u Hrvatskoj. Uostalom, pogledajte s koliko prodanih knjiga hrvatski pisac dospije na listu uspješnica. Čujte, da mi je do toga da visim na sličnim listama, otišao bih u knjižaru i sam kupio trideset komada vlastite knjige. Ili bih, da se vrag jadu ne dosjeti, poslao ženu, kćer, prijatelje. I tako bih bez problema financirao svoju književnu slavu. Nažalost, s književnim nagradama u nas nije situacija bolja. Zato sam ponosan na nagradu o kojoj sam ove godine i ja odlučivao – pogledajte, gotovo ni jedan dobitnik Gjalskoga nije potonuo u anonimnost, velika ih je većina ostavila dubok trag u hrvatskoj književnosti. Uvjeren sam, premda i svjestan da o takvim stvarima konačni sud može reći samo vrijeme, da će i upravo nagrađena knjiga postati trajnim dijelom naše književne baštine.

Smatrate li da je nagrada od 100.000 kuna koju VBZ dodjeljuje neobjavljenom proznom rukopisu pretjerana? Iskreno mecenatstvo i briga za književnu kulturu ili medijsko i promidžbeno prepucavanje s »Jutarnjim listom«, koji dodjeljuje dvije nagrade od 50.000 kuna za književno djelo i publicistiku?

– Ne mogu se baš pohvaliti da pratim sve te naše književne cirkuse. Zavisi tko dijeli i tko dobija nagrade. Što se iznosa tiče, ja naprosto sumnjam da je u nas pisaca koji su ga zaslužili, a još više da su to upravo nagrađeni pisci. Mislim da će, osim Josipa Mlakića, ostali dobitnici završiti tamo gdje im je i mjesto – u trajnom zaboravu. A što se proporcija tiče, zgodno je samo to da će netko spretan u ovoj zemlji zaraditi na taštini medijskih mogula. No, s obzirom na to kako je iracionalno raspodijeljen novac u Hrvatskoj, ne mogu reći da mi dođe lamentirati nad književnim nagradama.

Koliko vam je u radu na izboru laureata za nagradu Gjalski pomoglo vaše osobno kritičarsko iskustvo, a koliko pak osobno literarno iskustvo budući da i sami pišete i objavljujete prozu?

– Ma čujte, ja sam vam u to povjerenstvo izabran po bajnoj logici – stavi njega, on ionako sve čita. Tu, valjda, počinje i prestaje priča o kritičarskom iskustvu. Zapravo, knjige su kao žene – samo naivni i blesavi muškarci misle da je dovoljno poznavati jednu pak da si naučio sve o ženskome rodu. Kad ljubiš i kad čitaš – uvijek je prvi put. Jasno, da biste do te velevažne spoznaje došli, morate imati nekakve prakse. Ovo drugo – vlastito prozotvorno iskustvo mislim da je bilo dragocjenije. Ma koliko me to činilo subjektivnim, s druge sam strane, nadam se, imao više sluha za spisateljske muke, imao sam razumijevanja za sve te ljude što su uložili nemali trud. Bože moj, rezultati nisu, a i ne moraju biti razmjerni trudu. Zapravo, s ponekim sam autorima istinski suosjećao, od nekih čak i učio kako ne treba pisati, ali u cjelini gledano u nas je pristojan broj ljudi spremnih ispisivati sasvim pristojnu prozu. To što je malo uistinu vrhunskih valjda je obol vremenu postmodernistički uprosječene produkcije.

Često se čuje kako je današnja hrvatska književna kritika u krizi. Slažete li se s tim? Doduše, književna kritika ne može bez tradicionalnih motora književnosti, a to su kvalitetni časopisi i novine, kojih u Hrvatskoj, recimo to posve eufemistički, nema baš previše, no, s druge strane, pojavili su se novi mediji poput interneta, blogova, osobnih kritičarskih stranica… Može li književna kritika kao zaseban žanr uopće opstati izvan papirnatog medija?

– Da budem pristojan ili iskren?

Iskren, dakako…

– Hrvatska književna kritika nije u krizi naprosto zato jer ona i ne postoji. Uglavnom. Naime, nekolicina sada gotovo već časnih starina, Mandić, Visković, Zima, a o klasicima kao pokojni Tenžera da i ne govorim, nemaju nasljednika. Tko dolazi iza njih? Ta, u ovome trenutku zvijezda jednoga od dvaju najprodavanijih dnevnika u zemlji intelektualni je kriminalac. Ta jadna osoba nedavno je vodila i nekakve rasprave o književnoj kritici. Posjetilo ih je, čujem, pet, šest ljudi. I to je previše – dovoljno je da glupošću zarazite dvojicu, postoji opasnost da će se virus proširiti. To što je dama ispisala opus ne pročitavši ni približno sve knjige o kojima je pisala nije spiječilo najvećega fantastičara među hrvatskim književnim povjesničarima da se, prvo, posluži istom metodom u vlastitom historiografskom postupku te da gospodičnu, sasvim logično, ta ipak je ona njegov intelektualni smjerokaz, proglasi umalo književnom veličinom. No, tako vam to ide u Lijepoj našoj, važno je tko je čiji netjak, a o istini se sudi hegelijanski. Iliti, fikcija sve i svuda. Imate u nas i kritičarskih zvijezda koje po svom tjelesnom i duhovnom profilu prije spadaju u folklorni humorizam, ljudi koji bez čarobne poštapalice ono nisu u stanju smisliti ni dvije rečenice. Naravno, imate i ljude poput Ivana Božičevića ili Seada Begovića, da se osvrnem i na svoju generaciju, koji ili ne stižu više pisati kritiku zbog svakodnevna kruhoborstva ili su primorani objavljivati u publikacijama manjih naklada. Inače, nisam zapazio da su novi mediji profilirali neko važnije kritičarsko ime. To ne znači automatski da književna kritika neće opstati izvan papirnatog medija, nego samo to da nam je kritika u ovom trenutku, bez obzira na medij u kojem se pojavljivala, papirnata. Da li je tomu razlog nepostojanje, kako ste vi rekli, motora književnosti, teško je reći. Naš časopis, »Republika«, svakako je jedan od takvih pro-motora. Otvoreni smo za svaku dobru kritiku, nekoliko mlađih imena već se afirmiralo, ali od svih ladica u našem uredničkom stolu ona s naslovom »Kritika« uvjerljivo je najslabije popunjena.

Vaše Fusnote ljubavi i zlobe koje objavljujete u »Republici« rijetka je kritičarska rubrika u današnjoj hrvatskoj književnokritičkoj praksi koju odlikuje arheologija znanja i originalan pristup. Obično se kaže kako je teško pisati dobru kritiku u kontinuitetu od nekoliko godina. Kakva su u tom smislu vaša iskustva?

– Hvala vam na komplimentu. Moja iskustva nakon sada već višegodišnjega staža spomenute rubrike mogla bi se svesti na sokratovsku skromnost: ako sam bio babica pokojem kvalitetnom štivu, ako sam ga približio općinstvu, već sam mnogo napravio. Jesam li i uspio biti svih ovih godina relevantan kritički glas, ne znam. Ono što znam jest da se moj pristup kritici zaista razlikuje od većine onoga što naša kritika proizvodi. Ja, naime, nastojim uistinu pročitati djelo o kojem pišem, nastojim ga prepoznati, bez iluzija da sam nepogrešiv i da je kritika božanska riječ, a ne zaklada naše krvi i mesa.

Jedan ste od urednika časopisa »Republika«, koji pokušava održati redoviti ritam izlaženja, što je za periodičku publikaciju jedan od najvažnijih uvjeta. S druge strane, »Književna republika« HDP-a izlazi tek povremeno, često u dvobrojima, tu je zatim Akademijin »Forum«, pa Matičino »Kolo«… Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskim književnim časopisima?

– Hajde da najprije čistimo pred vlastitim vratima. Mi smo od početka, suočeni s nepriličnom kampanjom, nerijetko i ispod civilizacijske razine, bili svjesni da možemo preživjeti samo poštenim i krvavim radom. U situaciji kada nam bivša redakcija nije ostavila ama baš ništa osim dugova znali smo da moramo svaki mjesec redovito izaći i da moramo biti u pravom smislu moderator književnog života. S obzirom na priloge, također i na tematske blokove koje smo redovito priređivali i priređivat ćemo ih i nadalje, načimljući u njima najaktualnije kulturne i književne probleme te predstavljajući neka od najistaknutijih intelektualnih imena današnjice, mislim da smo se uvrstili među vodeće naše književne i kulturne publikacije. Od ostalih što ste ih nabrojili, rado bih dobavio pokoji broj »Književne republike«, ali ne znam kako do njega uopće doći. Što se »Kola« tiče, mislim da je vrijeme pretilih kupusara naprosto prošlo, ako je ikada i postojalo. »Forum« je specifičan, elitan, neka vrsta glasila Akademijina. Vidim da su u posljednjem broju uključili i dvoje vrhunskih kritičara – za kazalište Ladu Čale Feldman i Ivana Boškovića za književnost. Ostali? Mislim da u najvećem broju slučajeva nisu ispunili svoju zadaću. Razinu naše književne publicistike, srećom, popravljaju neke tiskovine koje redovito već godinama izlaze izvan Zagreba, kao »Književna Rijeka«, »Mogućnosti«, »Nova Istra«, »Dubrovnik«.

Među hrvatskim piscima očito postoje podjele, to je na neki način dio opće hrvatske slike. Djelatni ste član Društva hrvatskih književnika. Što mislite o Hrvatskom društvu pisaca? Podupirete li poziv predsjednika DHK Stipe Čuića da se odmetnuti pisci vrate u okrilje jedne književničke institucije?

– Sav taj nesretni sukob formalno je započeo ružnom svađom, umalo fizičkim obračunom jednoga kritičara i jednoga lunatika. I prije su se na skupovima književnika mlatili, ali je, bojim se, ovaj put cilj bio umlatiti jedno društvo koje, osim incidenata, za sobom ima i povijest vrijednu poštovanja. Sjetimo se: nazivali su Društvo hrvatskih književnika opskurnom desničarskom klikom, ili tako nekako, čije je pravo na život zajamčeno samo relativnom bezopasnošću proisteklom iz njegove nevažnosti. Zvati da vam se pridruže ljudi koji su vas do jučer vrijeđali, pretpostavljam, retorička je figura. Također, ne želim pored sebe osobe sklone bilo kojem obliku nasilja. Konačno – što čujem od tih ljudi osim ideologema kao interkulturnost, civilizirani dijalog, otvorenost svijetu, njegovanje susjedske ljubavi? Oprostite, ako je dijalog među ljudima i kulturama normalan, zašto od toga praviti svetu misu? Nisam siguran ni da bi se, kako ih nazvaste, odmetnuti pisci htjeli vratiti u zajedničko okrilje. Uostalom, naivno je misliti da pisce čine udruge. One bi, po meni, trebale imati prije svega sindikalnu ulogu. A sajam taštine zaista me ne zanima.

Što mislite o hrvatskom PEN-u?

– Ništa.

Na Sveučilištu u Splitu, a prije toga i u Zagrebu, godinama držite kolegije iz starije hrvatske književnosti, a i sami ste doktorirali na Vetranovićevu djelu… Kako ocjenjujete stanje u proučavanju starije hrvatske književnosti, za koju se u posljednjih nekoliko godina, čini se, pojavio nešto veći interes u mlađih znanstvenika? Jesu li i koliko su još važni radovi srpskih književnih povjesničara o hrvatskoj dopreporodnoj, napose dubrovačkoj književnosti?

– Moja nastavnička djelatnost bila je, zapravo, slučajna, iako se protegnula na više godina. Kada se, naime, otvarao splitski Odjel za humanističke znanosti, pozvali su me i predložili mi da kao vanjski nastavnik predajem književne predmete. Sada se tamošnji Filozofski fakultet želi ekipirati, a ja nemam nikakva motiva otići za stalno živjeti i raditi dolje, premda su mi prije nekoliko godina to predlagali. Split je još daleko od toga da osovi vlastite snage u izučavanju književne baštine. Ako se u dogledno vrijeme netko u tom gradu ne sjeti da je metropola duhovna, a ne geopolitička kategorija, pokazat će se da humanističke znanosti ne mogu počivati na plećima čak ni takvih entuzijasta kao što su Joško Božanić ili Ivan Mimica. U Zadru je stanje nešto bolje. Kolegice Divna Mrdeža Antonin na starijoj književnosti i Helena Peričić na teoriji i svjetskoj književnosti vrsne su poznavateljice struke, a mislim da im ni ostali ne gledaju u leđa. Pulsku i riječku situaciju poznajem površno, pa se ne bih usudio o tome govoriti. U Zagrebu bih istaknuo, s obzirom da nešto intenzivnije pratim izučavanje starije književnosti, uz akademkinju Dunju Fališevac i vrsnoga Davora Dukića, mlade nastavnike Tomislava Bogdana i Lea Rafolta, na čijim će plećima baština sigurno doživjeti svijetle dane. Nedavno je i Amir Kapetanović za Maticu odlično priredio Nalješkovićev opus i time potvrdio bitno mjesto u hrvatskoj filologiji. Istaknuo bih i dubrovački Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije, koji je pod vodstvom Nenada Vekarića okupio u pravom smislu riječi moćnu gomilicu izučavatelja naše kulturne i književne baštine. Srpski su znanstvenici, nažalost, traumatično potpoglavlje naše struke. Često su izvrsno informirani, nerijetko su i mjesece i godine provodili po hrvatskim, osobito dalmatinskim i napose dubrovačkim knjižnicama i arhivima. Njihov rad, financijski osiguran, za razliku od napora hrvatskih znanstvenika, rezultirao je, međutim, interpretacijom u kojoj dubrovačko-dalmatinska dopreporodna književnost, ako nije srpska, onda je i srpska, ili barem predstavlja poseban korpus, pa ako nije naša, nije ni njihova, to jest hrvatska. No umoran sam od te ekonomije naše-vaše i još umorniji od hrvatske nemoći da odbije svako nijekanje vlastitog identiteta. Slušajte, rođen sam i odrastao u Dubrovniku, sa sedam godina znao sam, kao i većina dječurlije dolje, napamet Dunda Maroja, poznajem svaki kamen koji su gazili Držić, Gundulić, Vojnović i sad bih se ja trebao ispričavati nekomu zbog toga što jesam i što jest moje kulturno nasljeđe. Ma dajte...

Hoće li vaša knjiga o Vetranoviću uskoro ugledati svjetlo dana? Naime, jedan ste od rijetkih koji se sustavno i analitički bavio Vetranovićevim opusom, a on se drži jednim od najzahtjevnijih u studiju starije hrvatske književnosti. Švelecova studija o Vetranoviću stara je nekoliko desetljeća, nedostaju nam novi pogledi i analize…

– Da, doktorirao sam tezom o Vetranoviću. Poslije sam napisao i niz radova o tom piscu. Njegov je opus, ne kvalitetom, doduše, nego gledano književnopovijesno, zapravo središnji u 16. stoljeću. Kako je vrijeme odmicalo, to sam manje bio zadovoljan svojom disertacijom. Nastavljam je dorađivati. No, kada vidim neke od recentnih radova, osobito o najtvrđem orahu toga opusa, Pelegrinu, kada vidim s koliko su dobrih namjera, ali i amaterizma napisani, bude mi žao što sam bio ponekad i odveć kritičan spram vlastite malenkosti. Jednoga dana, nadam se, iskupit ću se kolegici Jadranki Brnčić za neodržano obećanje glede roka za predaju rukopisa vetranološke monografije.

Nedavno ste s nekolicinom kolega osnovali Hrvatsku udrugu za generativnu antropologiju (HUGA), dobili ste intelektualnu potporu iz međunarodnih krugova. Možete li nam objasniti koji su ciljevi i program Udruge, koliko ima članova, računate li na financijsku pomoć mjerodavnih tijela…

– Cilj nam je promicati fundamentalnu Girardovu i generativnu Gansovu antropologiju. Temeljna teza toga nauka jest da je reprezentacija temeljni oblik odgađanja nasilja kao genuine osobine naše vrste. Počam od jezika, pa do svih društvenih institucija, u temelju im stoji žrtvovni mehanizam kao trajna kontrola čovjekove nasilne naravi. Među oblike reprezentacije kojima se mi bavimo u prvom su redu jezik i njime oblikovani svjetovi. Taj je nauk osobit vid kulturne antropologije, svakim danom aktualniji utoliko što, usuprot beskrajnoj fragmentizaciji znanja raspršena u bezbroj disciplina i subdisciplina, nastoji ljudskomu mišljenju o sebi i svom svijetu vratiti cjelovitost. U nas je sve to još gotovo bez ikakva odjeka, a što se promicanja Gansova opusa tiče, mislim da smo pioniri i u europskim razmjerima. Ponosan sam da je i sam Eric Gans, osnivač generativne antropologije, formalno pristupio našoj udruzi. Budući da je riječ o vrhunskim filolozima, teoretičarima, sociolozima, teolozima, ne namjeravamo otvoriti vrata masovnome članstvu. O osnivanju Udruge međunarodna je javnost obaviještena na službenim web-stranicama UCLA-e. Također, dosad sam u časopisu »Republika« objavio niz radova s tom temom, jedan od njih u suradnji sa samim Gansom, a uređujemo i HUGA-inu web-stranicu. Nažalost, sve to bez ikakve financijske potpore. Pokušali smo doći i do mjerodavnih ljudi u Zagrebu, no njima je važniji brijunski karneval od udruge koja bi mogla predstavljati i ovaj grad u međunarodnoj kulturnoj javnosti.

Iduća je godina Držićeva. Predviđaju se enciklopedije, knjige, simpoziji, kazališne predstave… sve u čast velikoga komediografa. Što vama, kao Dubrovčaninu i književnom stručnjaku, znači Držić? Hoćete li se i vi na neki način uključiti u obilježavanje Držićeve godine?

– Držić? Gotovo dio identiteta. Zahvaljujući Igrama s njime smo doslovno odrastali. Nogomet sam igrao Iza Roka, tamo gdje je on bezbroj puta prošao za svojih dubrovačkih godina. U Domina, kako smo mi nazivali crkvu Svih svetih, čiji je on rektor bio, išao sam na vjeronauk. O njegovu književnom značenju ne treba mnogo govoriti. Ipak, za nas je, dubrovačku djecu, njegov tekst ostao nešto mnogo više od filologije. Mi sami na neki smo način njegov tekst, on nas je ispisao. Znate, on je u doba mog djetinjstva i mladosti u Gradu bio doslovno narodna pjesma, čak i mit. Tu vrstu identifikacije nikada ne bih stekao kao filolog, književni stručnjak, ali se ovim poslom bavim možda i zbog njegove sjene. Ne znam je li to prednost ili opterećenje, ali i danas točno osjetim razliku u tekstu između ljudi koji su dubrovačko mlijeko sisali i onih koji o Vidri i ostalim Dubrovčanima pišu kao stručnjaci, čak i ako im je poziv ujedno i ljubav. Neka mi oproste, ali nikada u njihovim riječima ne nalazim onoga toća kakav njušim u iskazima nas odozdo, pa makar da smo i manje stručni ili daroviti od svojih kolega. Osobno ću tijekom sljedeće godine prirediti tematski blok o Držiću u »Republici«.

Kojega mlađeg hrvatskog književnika i kritičara rado čitate – postoje li takvi?

– Ne držim mnogo do umjetno stvorenih zvijezda kakvima obiluje naše tržište. Preporučio bih svim tim novokomponiranim jegerkinderima da prije lova na izmišljene rang–liste pročitaju, recimo, opus ovogodišnje dobitnice Gjalskoga. Za početak, jasno. Od mlađih književnika cijenim Igora Štiksa, no on još mora poraditi na svom stilu, spisateljski se disciplinirati. Elijahova stolica, bez obzira na zamjerke što sam ih svojedobno ispisao u kritici knjige, obećaje. Mogao bi on nastaviti filigransku proznu nit bosanske tradicije Andrića, Simića, Selimovića. Što se mlađih kritičara tiče, pratim sa zanimanjem kolegicu Svjetlanu Sumpor, no čini se da joj nedostaje sustavnosti i upornosti. Među izvrsnim mlađim intelektualcima koji su se kao kritičari i promišljatelji književne i kulturne stvarnosti oglasili zahvaljujući i »Republici« istaknuo bih iznimno obrazovana i lucidna Romana Karlovića.

Objavljujete kratku prozu, a put od nje prirodno vodi dužim proznim oblicima. Razmišljate li o svom prvom romanu?

– Dakako. Jedino, s obzirom da prozu pišem pipavo, ne vjerujem da će on uskoro biti dovršen.

Razgovarao Ivica Matičević

Antun Pavešković rođen je u Dubrovniku 15. travnja 1957. Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Dubrovniku (1964 –1976).

Diplomirao hrvatski jezik i književnost 1982. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studirao i vanjsku trgovinu te ruski jezik i komparativnu književnost. Magistrirao 1995. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radnjom Dubrovački dramatik Pjerko Bunić Luković. Na Filozofskom fakultetu u Zadru doktorirao 1998. radnjom Mavro Vetranović na tromeđi stilskih formacija. Od 1984. do 1991. stalno zaposlen kao spiker-voditelj Radio stanice Zagreb (sada: Hrvatski radio – Studio Zagreb). Na istoj postaji honorarno je surađivao do 2000. godine.

Zaposlio se 1993. u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti na mjestu lektora Akademije i tajnika redakcije časopisa »Forum«. Od 1995. asistent, od 1999. viši asistent, a od 2002. znanstveni suradnik na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU u Zagrebu.

Od 2002. član Matice hrvatske. Član je Društva hrvatskih književnika. Od 2005. predsjednik Nadzornog odbora DHK. Od 2003. urednik je u književnom časopisu »Republika«.

Od 2001. honorarni predavač kolegijâ hrvatske književnosti na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu, a potom na Filozofskom fakultetu u Splitu. Školske godine 2004/2005. vodio seminar o filozofiji René Girarda na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

Godine 2007. predsjednik Prosudbenog povjerenstva za nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolje prozno djelo u Hrvatskoj. Predsjednik je Hrvatske udruge za generativnu antropologiju.

Surađivao na projektu Sabrana djela Milana Begovića redigirajući i dopunjujući XIX. svezak – Korespondencija Milana Begovića, a priredio XX. svezak (Pisma Milanu Begoviću, 1. dio) i XXI. svesku (Pisma Milanu Begoviću, 2. dio)

Surađuje na znanstvenom projektu Hrvatski književni povjesničari Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU.

Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima, a najviše na Akademijinu skupu Dani hvarskog kazališta.

Autorske knjige:

Slikotvorstvo Pjerka Bunića Lukovića. Dubrovnik, 1987.

Oproštaj. Pripovijesti i pamfleti, Zagreb, 2000.

Hrvatski književni prostor, Zagreb, 2006.

Rubovi, Zagreb, 2006.

Priređene knjige:

Osman Ivana Frana Gundulića. Priređivači Slobodan Prosperov Novak i Antun Pavešković, Zagreb, 1991.

Marko Marulić: Judita. Molitva suprotiva Turkom. Vinkovci, 1997.

Milan Begović: Pisma / Autobiografski zapisi. Sabrana djela Milana Begovića, Zagreb, 2004.