Portret Zemlje

Portret Zemlje

Serge Warnier donirao je Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti crtež Joze Kljakovića koji, prema predanju, nosi naziv Irina Aleksander i grupa Zemlja. Crtež se odlikuje svim tipičnim kljakovićevskim obilježjima: velikim, voluminozno oblikovanim i monumentalnim figurama, usredotočenjem na bitno, te bravuroznošću izvedbe

Potkraj srpnja 2007. prispio je u Hrvatski muzej naivne umjetnosti iz Pariza relativno velik crtež Joze Kljakovića (1889–1969), nastao najvjerojatnije 1932, rađen olovkom na kartonu. Riječ je o kompoziciji s više ljudskih figura u krajoliku, očitoga groteskno-karikaturalnog karaktera. Dominira nekoliko krupnih likova, ponajprije dojmljiva muška figura, smještena desno od središnjega dijela crteža, koja je rukama uprta o plug kojim ore zemlju. Umjesto uobičajenih životinja, plug vuku dva muškarca. U lijevom donjem kutu četvrti je muški lik zabavljen vađenjem brojnih kobasica iz velike posude. Iznad njega lebdi neka krava, obješena vjerojatno o grane drveta. S desne strane sjedi mlada i elegantna žena okružena guskama. Iza nje, uz veliko strašilo za ptice, još su dvije muške figure.

Cijela se scena odvija u ravničarskom krajoliku, gdje su u udaljenijim planovima kuće smještene uz cestu; vidimo također kola s kravama, sijenom i seljacima što se vraćaju kući te zonu neba. U gornjem lijevom kutu, ispred kuća, nekoliko je šatora ispred kojih se naziru ljudske figurine, najvjerojatnije Cigani.

Usprkos karikiranosti i grotesknosti, zahvaljujući karakterističnoj i markantnoj fizionomiji te jakim obrvama u liku muškarca s plugom prepoznajemo Krstu Hegedušića. Iz izorane brazde, iza pluga, niču mlade stabljike kukuruzovine i, odmah do njih, fragmenti nekih malih slika. Pozornijom analizom otkrivamo da su to pojednostavnjeni dijelovi ranih Generalićevih akvarela Husovci u snijegu (1930), Zima u Hlebinama (1931) i Sajam u Novigradu Podravskom (1932). Upravo pouzdana datacija tih djela omogućuje datiranje ovog crteža u razdoblje oko 1932. godine. Riječ je očito o aluziji na Hegedušićev hlebinski eksperiment, otkriće seljaka-slikara Ivana Generalića. Stoga i mjesto događanja možemo dešifrirati kao podravski, hlebinski krajolik.

Iza Hegedušića velika je muška figura, okrenuta licem prema gledateljima, koja vuče plug dok joj iz džepa hlača ispadaju igraće karte. Osim po fizionomiji, upravo ti rekviziti pomažu nedvojbenu identifikaciju: to je Antun Augustinčić, čija je strast prema kartama bila opće znana i koja ga je pratila cijeli život.

Šćućurena figura u lijevom donjem kutu predstavlja Otona Postružnika. Osim po karakterističnoj fizionomiji, i on je definiran prepoznatljivim atributima: kobasice simboliziraju zemaljske užitke, kojima je umjetnik bio poslovično sklon, a okomito iznad postavljena krava aluzija je na njegovu znamenitu sliku Klek iz 1929. godine.

Između Postružnika i Augustinčića smještena je još jedna figura, mlad i naočit muškarac, također upregnut u plug. Riječ je o Ivanu Tabakoviću. Dalekozor, ovješen mu oko vrata, višeslojna je značenja: to nije samo instrument za promatranje dalekih predmeta, kojim se može prodrijeti i u zonu nevidljivog, nego i aluzija na njegov rad na Anatomskom institutu Medicinskog fakulteta u Zagrebu (gdje se koristio mikroskopom); istodobno to je gotovo proročanski nagovještaj njegovih scijentističkih pikturalnih ostvarenja što su zaredala dvadesetak godina poslije. Čemu služi velika lepeza, nije jasno.

Crtež prikazuje dakle četiri ključna umjetnika udruženja umjetnika Zemlja (1929–1935).

U desnom je dijelu, kao što rekosmo, mlađahan ženski lik u elegantnoj i mondenoj ljetnoj haljini bez rukava te u čizmicama; u rukama drži veliku bilježnicu i dugačku olovku, a okružena je trima bijelim guskama. Prepoznatljiva fizionomija, a osobito karakterističan razroki pogled, pomažu identifikaciju: riječ je o Irini Kunjini Aleksander, uvaženoj ruskoj književnici, supruzi Božidara Aleksandera, ugledna zagrebačkog odvjetnika i člana jedne od najbogatijih hrvatskih porodica između dva svjetska rata, meceni brojnih umjetnika, osobito lijeve inteligencije, među njima i članova skupine Zemlja.

Dvije muške figure u udaljenijem planu, uz strašilo, teže je prepoznati, no čini se da je lik s naočalama Omer Mujadžić, također jedan od prvih sudionika grupe Zemlja, a fizionomija do njega asocira na Željka Hegedušića, također člana znamenite umjetničke udruge.

Osim groteskno-karikaturalnih značajki, otkrivamo i stanovite ironične naboje. To se očituje ponajprije u lijevoj grupaciji, gdje je Irina Aleksander, umjesto kao Leda s labudovima, prikazana u okružju gusaka (ili gusana?).

Prema predanju, crtež nosi naziv Irina Aleksander i grupa Zemlja, a objavljen je (reproduciran) prvi put u knjizi te spisateljice Svi životi jedne ljubavi (Zagreb, 2003).

Kao što je poznato, Irina Aleksander potpomagala je sve te umjetnike, kao što ih je podupirao i Raymond Warnier, utemeljitelj i dugogodišnji direktor Francuskog instituta u Zagrebu. Svima njima on je bio ishodio stipendije francuske vlade za dulji ili kraći boravak u Parizu. Upravo stoga ne začuđuje da se crtež našao u zbirci Warnier. Zašto je Joza Kljaković sve prikazao tako groteskno i šaljivo, u nekim detaljima sarkastično i ironično, nije znano. Podsjetimo tek da je crtež nastao u doba oštrih sukobljavanja na hrvatskoj likovnoj sceni – između zemljaša, meštrovićevaca (kojima je pripadao Kljaković) te članova Grupe trojice.

Djelo se odlikuje svim tipičnim kljakovićevskim obilježjima: velikim, voluminozno oblikovanim i monumentalnim figurama, usredotočenjem na bitno, te bravuroznošću izvedbe.

Serge Warnier, Raymondov sin, donirao je umjetninu Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti u znak sjećanja na oca i sa željom da ona bude dostupna hrvatskoj javnosti. Zanimljivo da je on tu donaciju dogovarao još s Irinom Aleksander, koja ga je na taj plemeniti čin i poticala. U ime ustanove koja je sliku dobila, kao i cijele hrvatske kulturne javnosti, najdublje mu zahvaljujemo na daru.

Vladimir Crnković