Polifoni pristup

Polifoni pristup

Antun Pavešković, Rubovi, Erasmus naklada, Zagreb, 2006.

Kao suvereni poznavalac književnopovijesnoga tijeka i oblikovanja žanrovskih modela cjelokupne starije i novije hrvatske književnosti, Antun Pavešković već u predgovoru nove knjige znanstvenih studija pruža sažeti suodnos važnih hrvatskih književnih razdoblja i raznorodnih stilskih formacija s europskim kretanjima i međusobnim paralelizmima, odnosno razlikama. U predgovoru Pavešković problematizira težinu pisanja književne povijesti, gdje se heterogenost i nesvodivost pojedinih književnih pojava i kretanja pokušava uklopiti (ukalupiti) u sheme historiografske terminologije ili svesti unutar dominantne stilske formacije pojedinoga razdoblja. Stoga u znanstvenim ogledima (koji aktualiziraju književne predloške hrvatske književnosti od kraja 18. do prve polovice 19. stoljeća) Antun Pavešković tematizira pojedine rubove dominantnih stilskih formacija, odnosno one problematične segmente hrvatske književnosti koji su atipični, odnosno specifični unutar svojega razdoblja. Dokazujući tezu da se kontinuitet ne zbiva jednosmjerno, ni kao beskonfliktna smjena, Pavešković nanovo sagledava upravo one književne pojave koje su u književnopovijesnim pregledima i širokim sintezama književnih razdoblja ostale zagubljene ili su prema riječima autora »pospremljene u svojevrstan programirani zaborav«.

Primjerice, na kritičkom spisu Ivana Lovrića o Fortisovu putopisu po Dalmaciji (Osservazioni di Giovanni Lovrich, Venecija, 1776) Pavešković uočava istinski, a neuočeni prodor prosvjetiteljstva, jer u svom djelu Lovrić iskazuje neupitnu znanstvenu preciznost, zaokret prema neposrednu osjetilnom iskustvu (odrazu empirizma) i racionalnoj, faktografski argumentiranoj prosudbi. Ipak, prerano umrli autor i njegovo djelo ostali su izvan važnijih književnih povjesnica, jer su oči književnih sintetičara bile usmjerene prema djelima iz razdoblja prosvjetiteljstva koja su ostavila popularnije tragove u narodnoj percepciji (npr. Kačić Miošić, Reljković).

Posebice je inovativno drugo poglavlje Paveškovićevih studija posvećeno pogrešnoj recepciji i revalorizaciji dubrovačkoga književnika Pijerka Bunića Lukovića. Posljednji u četverolistu ogleda Pijerko Bunić Luković u očima preporoditelja argumentirano osporava mit Gajevog razumijevanja starije dubrovačke književnosti i pokazuje kako su Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babukić i drugi suradnici »Danice ilirske« bili nekompetentni (ili preciznije samovoljni) u izdavanju pojedinih djela starije dubrovačke književnosti, te su u slučaju Bunić Luković, mijenjajući tekst i prevodeći dijalektizme na štokavski, uništili izvornost piščeva književnog izričaja i umijeće njegove dramske retorike. No, kako su intervencije na Bunićevu tekstu zapravo prevoditeljske naravi, Pavešković svojim zaključkom pokreće novu lavinu sumnji: da li su Gajevi preporoditelji bili spremni prihvatiti za osnovu novoga književnog štokavskog stvaranja književnojezično nasljeđe hrvatske književnosti u Dubrovniku, koje je jedino imalo respektabilan kontinuitet i doseg književnoga stvaralaštva od srednjega vijeka, renesanse i baroka, pa do novijih vremena, koje se pak nakon preporoditeljskog razlaza sa čakavskim i kajkavskim književnojezičnim nasljedstvom deklarativno uzimalo za uzor.

U ogledima o znamenitim imenima hrvatske književnosti, Janku Leskovaru, Milanu Begoviću, Vladimiru Nazoru, Josipu Kosoru, autor preispituje neke nedovoljno uočene, dosad nepoznate ili previđene fenomene, relacije i utjecaje. Primjerice, životopis Milana Begovića, pa i njegova umjetnička uvjerenja, Pavešković će promatrati u svjetlu Begovićeve dosad u cjelini neobjavljene pismohrane, a ogled je rezultat Paveškovićeve priređene knjige Begovićevih pisama i autobiografskih zapisa unutar Akademijina projekta Kritičko izdanje sabranih djela Milana Begovića (gl. ur. Tihomil Maštrović).

U prikazu recepcije Moderna i tradicija Pavešković nam prikazuje koliko je hrvatska publicistika obilno lomila koplja oko sukoba neizdiferenciranih i subjektivno shvaćenih navedenih pojmova umjetničkog stvaranja, kao i pripadnika podijeljenih struja zastupljenih u polemici Franjo Kuhač – Ivo Pilar. Pavešković pritom uočava kako se u novijoj hrvatskoj historiografiji i publicistici »zapadnoeuropski književnopovijesni tijekovi smatraju zakonomjernima, te da se razlike u odnosu na njih promatraju uglavnom kao devijacije«. Ipak, nesklon svakom nametnutom ideološkom, sociološkom ili izvanknjiževnom generaliziranju, autor želi posvijestiti činjenicu »da književnost ne nastaje da bi hvatala korak, nego je ona uvijek proizvod određena trenutka i za određenu publiku koja pri konzumiranju sigurno ne razmišlja, nego čita neki tekst jer on udovoljava nekoj njenoj potrebi.«

Cjelina knjige iskazuje autorovo precizno pozitivističko filološko otdčitavanje književnih životopisa i izvora, a potonja analiza kombinacijom više interpretativnih, deduktivnih metoda donosi nove spoznajne revalorizacije uvriježenih književnopovijesnih činjenica, ali i dosad neiščitanih ili posve nepoznatih čimbenika književnih djela. U svom pristupu Pavešković primjenjuje različita metodološka raščlanjivanja pisaca i njihovih djela u kojima se isprepleću discipline: filologija, komparatistika, književna kritika i sintetičnost književne povijesti. Posebnu analitičku i teoretsku živost unosi autorova povremena primjena generativno antropoloških modela na odabrane kroatističke književne predloške po uzoru na Renéa Girarda i njegova najkreativnijega sljedbenika Erica Gansa (posebice u esejima Nazorov Marul, O Požaru strasti Josipa Kosora).

Nevidljiva poveznica široka raspona Paveškovićeva književnog interesa u ovim naizgled raznolikim esejima jest oživljavanje neviđenog ili, kako to u recenziji navodi akademik Ante Stamać, »tekstovi mu potiču ponajviše na razmišljanja o potrebi da se na pretprošlo stoljeće, glede književnosti, motri posve drugim očima«. Nizovima predočenih rasprava Pavešković uvjerljivo dokazuje dvije temeljne teze, koje unose novo svjetlo u dosadašnju koncepciju tijeka i kontinuiteta hrvatske književne povijesti. Prva teza pokazuje da je netočna predodžba po kojoj književnost hrvatskoga juga zamire potkraj 18. stoljeća, a sjever sa sjedištem u Zagrebu preuzima i beskonfliktno nastavlja književni kontinuitet tijekom hrvatskoga narodnog preporoda. Preko dokraja nesagledanih časopisa, autora i naizgled marginalnih književnih pojava druga teza pojačava prvu i pokazuje polifoničnost književnih stilova, previranja i pravaca, anticipacija, interpolacija tradicijskih manira s novim te posvješćuje potrebu temeljita sagledavanja manje poznatih ili zaboravljenih autora koji svojim prinosom popunjavaju mozaik povijesti hrvatske književnosti. Naslovom Rubovi Antun Pavešković zapravo uspješno provocira i pridobiva svakoga književnog znanstvenika čiji istraživalački nerv ima snage preispitivati uhodane književnopovijesne staze, te nam autor knjige otkriva da rubovi ponekad nisu samo pregažene marginalije, nego da mogu biti nezapaženi ali važni korektori ili korelativi velikih književnih kretanja.

Pojedine rasprave sadrže obilje tzv. zalihonosnih informacija, dok u drugim ogledima Pavešković podrazumijeva čitateljevo poznavanje piščeva opusa i obzor relevantnih književnopovijesnih recepcija opisivanih djela. Iz tog razloga ovi znanstveni radovi nisu uvijek sasvim dostupni običnom čitatelju, nego ponajprije obzoru struke (kroatistima, komparatistima, povjesničarima, kritičarima i teoretičarima književnosti).

Paveškovićevi znanstveni eseji pisani su složenim rečeničnim strukturama, u kojima se isprepleće faktografska tekstualna potkrijepljenost, argumentiranost zaključnih tvrdnji, ali i učestala sklonost sumnji i izazovnosti, nerv za nemirenje s uhodanim, a neprovjerenim, stajalištima i osjećaj za problematiziranje svake jednostrano usmjerene teze koja bi zagušila bogati polifoni pristup književnim pojavama i kretanjima.

Hrvojka Mihanović–Salopek