Pokretna slikovnica

Pokretna slikovnica

Deane odbacuje konvenciju buffo trija i englesku maniru presvlačenja muškaraca u žene, i postavlja veselu i duhovitu glumačko-plesnu kreaciju

Engleski koreograf Derek Deane i talijanska scenografkinja i kostimografkinja Roberta Guidi di Bagno treći su put zajedno, na sceni zagrebačkoga HNK, izmaštali baletnu bajku. Nakon Trnoružice i Labuđeg jezera 26. listopada 2007. premijerno je izvedena Pepeljuga Sergeja Sergejeviča Prokofjeva. I dalje nezainteresiran i beskrajno daleko od bilo kakvih elemenata osuvremenjivanja bajke (na što će dobar dio domaće publike s olakšanjem odahnuti!), autorski tandem, uz nezaobilaznu potporu oblikovatelja svjetla Denija Šesnića, bavi se pričom i scenom, u onoj najčišćoj uzročno-posljedičnoj narativnoj liniji vođenoj dramatičnom i duhovitom glazbom (orkestar HNK i dirigent Allin Vlasenko). S naglaskom na što je moguće jačoj, dojmljivijoj, efektnijoj čaroliji, koja je mjestimice filmska i vrlo uspješna u snovitoj projekciji, ili pak u stvarnom, brzom prolazu čarobne kočije koju vuku miševi, dok mi je manje draga kad prelazi u sjaj i šljokice glamuroznoga brodvejskog spektakla.

Cijeli balet napravljen je meko, kao pokretna diznijevska slikovnica, u kojoj nema negativnih likova, tek komične gluposti dviju sestara koje su od početka zapravo hendikepirane svojim karakterom. Kombinirajući poznate motive narodnih bajki, koje svi narodi pričaju u beskrajnim inačicama, ovdje je riječ o starom ocu slabu na svoje tri kćeri, od kojih su prve dvije razmažene, ljubomorne, tašte i dakako bedaste, dok je treća najljepša, ali skromna, marljiva, nježna, osjetljiva i pažljiva prema svima, što, dakako, prve dvije čini beznadno gorima. Trećoj se samo otvaraju prilike, a samilost i dobro vraćaju se stostruko.

Tako Deane odbacuje konvenciju buffo trija (maćehe i njezine kćeri) i englesku maniru presvlačenja muškaraca u žene (koji je slovio kao obvezan vrhunac komičnosti i svojevremeno ljutio kritičarku Branku Rakić kao »neukusan cirkus muške travestije«), i postavlja sjajnu, veselu i duhovitu glumačko-plesnu kreaciju koja je u igri Mirne Sporiš i Ervine Sulejmanove nedvojbeno najživopisniji dio predstave. Izrađenih različitih ali jednako karikaturalnih karaktera, u zgodnoj kombinaciji baletnih koraka i nespretna plesanja, one unose duh i dinamiku u svaku scenu. A pogotovo su neodoljive kao šarene kokoši u svijetu tamnoplave otmjenosti na dvorskom balu.

I dok je veći dio predstave plesno kazalište vrlo jasne radnje, slika u začaranom vrtu u koji Čudesna vila sigurne, plesne i poetične Milke Hribar-Bartolović uvodi Pepeljugu, baletni je divertisman, posveta bijelom baletu, s ansamblom i solo varijacijama godišnjih doba i tu je pravi prostor plesanja. Najatraktivnije je postavljeno nestašno Proljeće Petre Vargović, izvedeno precizno i dražesno u vrlo brzu tempu, ali i Ljeto Sabrine Feichter, Jesen Pavle Mikolavčić (ili Ersilije Nikpalj) i Zima Ivančice Mirošević nude svaka svoje karaktere i nijanse kvaliteta pokreta. Njihovi partneri Ovidiv Muscalu, Dan Rus, Danil Yastrebov i Ludwig Jekander, laki su i fini u pokretu i diskretni u nastupu. Sve zajedno vrlo muzikalno, kao i parovi u valceru na balu. Šarmantan je i skakutavi Komedijaš Georgea Stanciua, ali kao i svi muški protagonisti baleta nema mnogo prostora.

Lik Pepeljuge postavljen je nježno i suptilno, bez dinamičkih promjena, i Edina Pličanić i Pavla Mikolavčić (izvedba 31. listopada) igraju je s mnogo ljupkosti i gracije, i vrlo zaneseno i romantično u duetu s Princom, koji po opisu uloge ostaje nekako po strani, više kao figura i podrška, i ne ostavlja neki (plesački) dojam. I utoliko se nema po čemu uspoređivati goste, Erisa Nezha, premijernoga Princa, i nedvojbeno likom toplijeg Antona Bogova (partnera Pavle Mikolavčić). Nezha ima tu hladnu aristokratsku crtu, i na neki je način blizak suvremenoj asocijaciji na engleskog princa, onoga koji je uistinu oženio Pepeljugu te napravio grešku izvevši je iz bajke; a onda više nisu živjeli sretno. Ali to više nema veze sa zagrebačkim baletom, i obasjanim, blistavim parom sačuvanim iza baršunastog zastora.

Maja Đurinović