Otok na kopnu

Otok na kopnu

Stojan Vučićević, Semafor. Izabrane pjesme, Ceres, Zagreb, 2007.

Kako se zapravo može govoriti o poeziji? Prepričavati što ona govori? Pogađati što ona želi reći? Ili što ne želi reći? Ili što misli? Prisjećati se pjesnika i izvoditi mu riječi iz života? Ili naslućivati život iz riječi? Gledati ga kako se povezuje s onim što mu je prethodilo? Ili pratiti ga prepuštena struji vremena koja prepoznaje, zaboravlja, prepoznaje? Tiho teći s njim, biti mu šum?

A kako se zapravo može govoriti o prijatelju pjesniku, i to onome koga već gotovo dva desetljeća nema, koji je otišao da bude korijen biljci? Čiji su se stihovi tijekom tih dvaju desetljeća učvrstili u pamćenju poput stajaćih formula, poput čavala, te su svaku našu sjenu pretvarali u ogrtač križa? »Kad raširim ruke i pogledam sjenu / malo sličim ptici, odveć mnogo križu«: od obilna citiranja ovaj križ Stojana Vučićevića postao je već križni put.

Prostor pjesme i prostor svijeta ionako su se u Stojana Vučićevića izmjenjivali i nadoknađivali. Gotovo onako kako su se u židovskim getima razvijale sposobnosti za koje nije bilo potrebno rasprostiranje, nego uzdizanje (i silaženje): glazba, matematika, filozofija… »Pod nebom mračnijim od predalekih zvijezda, zemlja ta iscrpljena mjestom na kojem u pjesmi prebivaš…« Premda je rođenjem kodiran velikim obzorom, protokom vode (vremena), brdom (usponom do točke od koje bi počelo poništenje vremena), Neretvom i Šibanicom, iskustvo neslobode odredilo je njegov krajolik u prvom redu uzgor. Tako su zvijezde povlašten dijaloški partner, zvijezde nikad bez tame, posvudašnje i posvemašnje: borba svjetlosti i tame, tema oduvijek, prava je tema pjesništva Stojana Vučićevića.

Odakle počinje iskustvo neslobode? Moglo bi se reći da je Goli otok, da je Grgur na kojemu je Stojan Vučićević kao posve mlad čovjek zbog Hrvatske robijao (»Zastajao sam ponekad / U mislima/ Koje te slijede/ Na leđima / Dupina/ Tek onako da čujem / Iz tvojih usta / Kako zbori kako boli // Domovina«), za Vučićevića više od mračna središta životne drame. On bi to možda bio u nekoj drugoj biografiji. Ali taj greben (koji) potopljava sebe za Stojana Vučićevića metafora je i sažetak, izabrano mjesto od geološke prapovijesti, sudbinsko tlo na koje su ga donijeli nimalo slučajni koraci i ne tek odluke tuđega zla. Jer je Stojanovoj duši oduvijek tijesno. Pa je taj otok ona posvemašnja granica koja otkriva izjednačenje svemira nutrine i vanjštine. Na njemu se rasplinjuju zadana mjerila i smjerovi, izoštravaju se osjetila, uvidi i slutnje, iz njega se razumiju poruke vjetra, tu se duša osjeća ostavljena (»Dušo koju diže plima a napušta // Bog«) kao ona koja je to izgovorila s visine križa. Duši je tijesno u tijelu (»o dušo moja koja u prolazu vrebaš na mene… ta naša uzajamna i slobodna tijela što smo ih pokorno obitavali«), duši je tijesno i pod nebeskim svodom (»Epitaf zapovjedniku lađe: bje mi neba dosta«).

At coelum certe patet, makar »uvijek jedna zvijezda za nebo nedostaje«, i važno je »da nam se cijelo to razdvojeno i prokleto nebo ipak nije samo snilo«. Jer je ono poprište borbe straha i nade (»Zar naša svjetlost žrtvovana nije / Za spas pod onim drugim / Zbilja još crnjim nebom«), jer navodi na spoznaju da »praznina slobodom i zvijezde zavede«. I kad se sunovrati u unutrašnji prostor, proizvodi poeziju i prepušta joj pravorijek: »… oslobođene uzajamne svjetlosti i izvanjskih nepogoda ali ne i mračne pjesme o njima«.

Čitanje praznine kao slobode, posvajanje slobode od praznine opasnost je koju Stojan Vučićević osjeća i poetski razrješuje. Cijelo njegovo pjesništvo protivljenje je toj ponudi. U prazninu nastanjuje se ljubav. Bez ikakvih zaliha patetike i sentimentalnosti, to je gotovo jeza ljubavi, do granica života, do mraka. Ona se kazuje govorom tamnih proročanstava i zagonetna razumijevanja. »To je moja posebna ljubav spram tebe koja ničeš uvijek ondje gdje te ne sijem i sablasno tinjaš u meni poput malih plamičaka na groblju«. Bila to Rujanina ruka ili česta nada skrivena malim slovom, ona drži na okupu »svemir i sve zvijezde«.

Otok zla, podnožje beskraja bio je za Stojana Vučićevića predoređeno tlo: ono kojemu je oduvijek bilo namijenjeno da do strave ostvaruje moć metafore, da gotovo svemirskom ironijom usklađuje svijet i stih. U Zagrebu, u bolnici Rebro, postoji suterenski (podzemni) hodnik (»Ležim ispod sebe, iznad mene nemoć… I trunem pod sobom, iznad mene nebo / Vidi li ga onaj odozgo kroz mene«), srodan hodniku splitske bolnice u kojoj je sa zemlje otišao Tonči Petrasov Marović. U tom je hodniku Stojan Vučićević ostavio dionicu svoje muke, s dijagnozom bolesne duše. Dok je otok bivao to stvarniji što netvarniji, dijagnoza zasnovana na netvarnom promašila je stvarnost. Može li se pjesniku postaviti točnija dijagnoza od vlastita stiha? Duša je Stojanova bila od stvarnosti jača. Imao je tumor na mozgu. Nakon operacije ostalo mu je još godinu dana same svjetlosti kakva je malo kome dana. I suobličenje sa stihom »Ne gubi vrijeme – klekni«.

Dva svojstva odmah se razabiru u poeziji Stojana Vučićevića. Jedno je aforističnost visokog stupnja, jasnoća i preciznost izraza koja Vučićevićeve stihove čini pamtivima, čini popudbinom. Ima sjajnih pjesnika od kojih je teško izlučiti i ponijeti stih i koji su uvijek negdje između vlastitih riječi. Kod Stojana Vučićevića najteže je ne navoditi. S vraćanjem (verbalnim i likovnim) lika u prizor bit će toga navođenja sve više. Drugo je svojstvo izrazita zvukovnost, ili kako se govorilo muzikalnost. U toj zvučnoj sastavnici, koja također pogoduje pamćenju, Vučićević je svirao različite partiture, od posve harmoničnih odnosa ritma i rima do igara s disonancama, s prividnim rimama, s evokativnim ritmovima koji pogađaju vjerom zaboravljenih litanija (»veliko crno srce matere zemlje kako udara u srcu mome«). Smisao ponekad nadolazi iz komponiranja zvuka, riječi začudnosti i iznenađenja ulaze prema prioritetu glazbenog zakona. I u jednom i u drugom smislu najveći je Vučićevićev povijesni oslon Tin Ujević, pa bi se moglo reći da je Vučićević jedan od bitnih dokaza Ujevićeva živa trajanja u hrvatskom pjesništvu. Dakako da potvrdu nije teško potražiti i na motivskoj razini. No u jednom trenutku Stojan Vučićević kao da je sama sebe osjetio odveć starinskim, kao da se poželio brjemenu akomodavat. I tako je započela njegova paralelna ponornica. Dok se u jednoj struji precizan izričaj strukturira klasičnom, brušenom formom, u drugoj se, prije svega u pjesmama u prozi, potpuno mijenjaju sintaktički modeli. Pa rečenica ponekad izostavi subjekt, ponekad predikat, ili neke druge vitalne dijelove. Pojavljuju se komparativi bez pozitiva, element statičke poljuljanosti iskaza. Prebacuje se konkretno u apstraktno i obratno, riječ postaje predmet u trusnom krajoliku pjesme. Ionako sklon paradoksu i antitezi, Vučićević se prepušta maniriranom govoru, gotovo u dosluhu s nekim stilskim nagnućima vremena. Valja međutim zabilježiti chi fu quel Galeotto. Godine 1965, kad je izašla prva knjiga Stojana Vučićevića, izašla je i prva knjiga Tonka Maroevića, Primjeri. Taj snažni model razglobljene sintakse, odvraćanje od jednoznačnosti, od izravnosti, od prve (i zdanje) lopte, u toj je prvoj Maroevićevoj knjizi iskazan do kraja. I ne toliko u dosluhu s vremenom, premda se ono ne da poreći, koliko u dosluhu s trajno najjačim pokretačem Maroevićeva govora, sa stidom. Ne obvezati svojim konačnim i jednoznačnim, izbjegavati visoke tonove, igrati se jekom… Struktura šarafa, zavrtaja i odvrtaja godila je Stojanu Vučićeviću, ali ispod nje on je ostao odan monocentričnom mraku i usjeku iskaza. Ipak je veoma zanimljivo, danas, nakon više od četrdeset godina, uočiti intenzivnu djelotvornost Maroevićeva modela. I to na tako snažnoj osobnosti kakva je bila Stojan Vučićević. Jer jer Vučićević znao odabrati i odjeknuti, jer je uvijek imao sluha za ono pravo. Jer je, nakon Ujevića, osjetio uistinu novu paradigmu (koju ovom zgodom ne raščlanjujemo), i jer je svojom međupozicijom postao i kohezijski faktor hrvatskog pjesništva.

Došlo je drugo vrijeme. U što je ugrađen ulog Stojana Vučićevića? »Zar naša svjetlost žrtvovana nije / Za spas pod onim drugim / Zbilja još crnjim nebom?« Vjerojatno bi Stojan Vučićević teško zamislio današnju sudbinu svoga mračnog otoka. Ali se sigurno i na nju, kao i na svaki otok pjesme bez kojega nema beskraja, odnose točne i nejasne riječi vidovite opomene: »Tko prekrši oči obnoć slušnom opnom / Bit će gonjen snima, kaznit će ga kopnom«.

Željka Čorak