Orfej i šumovi

Orfej i šumovi

Slušateljski užitak bio bi potpuniji da je kvaliteta snimki barem malo veća, pa nam ostaje nada da će ubuduće institucije djelatnost nekih novih diva pratiti na tehničkoj razini dostojnoj njihova talenta

Nedavno smo pisali o dvostrukom DVD–izdanju posvećenu Varaždinskim baroknim večerima u povodu 35. godišnjice održavanja toga festivala. Novi nosač zvuka Ruže Pospiš–Baldani, čiji je izlazak u javnost u znaku 45. obljetnice umjetničkog djelovanja, izbor je arhivskih snimki HRT–a s varaždinskih festivalskih nastupa te istaknute mezzosopranistice. Nedvojbeno je pohvalno da se slušateljstvu prezentira aspekt pjevačkog djelovanja Ruže Pospiš–Baldani dugo smatran sporednim. No, dok je u slučaju spomenutih DVD–ova multimedijalnost i kompjuterska interaktivnost prevladavala ograničenosti dokumentarne audiokvalitete snimki, CD kao medij te nedostatke gura u prvi plan. Nepovoljni tehnički uvjeti prijenosa uživo, treba unaprijed reći, znatno su naškodili kvalitetnim interpretacijama, a u slučaju onih manje savršenih dodatno pogoršali opći dojam.

Ipak, albumi poput ovih i nisu namijenjeni onima koji se žele upoznati sa stvaralaštvom naše međunarodno poznate Carmen. Slušateljima–obožavateljima možda i neće smetati što za završnoga prizora Purcellove Didone i Eneje pored iznimne interpretacije same Ruže Pospiš–Baldani čuju ne samo danas stilski potpuno neprimjerene improvizacije čembala ili tromi gudački orkestar nego i neprekidno krčanje, šapat, a povremeno i zvučanje (u tragovima) neke posve druge, također operne snimke. Starost pritom nije opravdanje, jer ne samo da postoje i mnoge kvalitetnije domaće snimke nastale mnogo prije 1975, nego i ostale, ponešto novije varaždinske snimke na albumu karakteriziraju pozadinski šum i metalne gudačke boje. CD također ne bi trebalo preporučivati nekomu tko se želi upoznati s biserima oratorijskog repertoara Bacha i Händela, čije arije (iz Muke po Mateju i Jude Makabejca) tvore većinu skladbi na nosaču zvuka. Dirigentski pristup Milana Horvata Bachu pokazuje se pomalo rutinerskim, a onaj Vladimira Kranjčevića Händelu mjestimice preuzetnim, vrlo usporena glazbenog tijeka. Glasovni intenzitet, boja i artikulacija solistice danas bi se smatrali neumjesno opterećenima romantičarskom tradicijom, no to i ne iznenađuje imamo li na umu da je i orkestralna pratnja odveć masivna.

Onkraj izvedbene prakse, koja je uvijek djelomice i pitanje trenutne mode, ostaje nepobitno izniman mezzosopranski glas na različitim stupnjevima nadahnuća. Po umjetničkoj proživljenosti možda su najinspirativnije spomenute izvedbe Purcella te glasovita Orfejeva arija Che faro senza Euridice iz Gluckova pera, pri čemu je paradoksalno da nas, unatoč srećom prevladanih stilskih inkongruencija, s nostalgijom sjećaju na dane kada su se u Hrvatskoj izvodile opere nastale prije Mozartovih. Arije iz Jude Makabejca, pak, pomalo zaostaju za onima iz Muke po Mateju, no možda je to zbog toga što Händelova glazba u posljednje vrijeme od interpreta traži veću lakoću i prozračnost nego što je to slučaj kod varaždinskih izvedbi iz 1988. o kojima je riječ. Neovisno o tome, slušateljski užitak bio bi potpuniji da je kvaliteta snimki barem malo veća, pa nam ostaje nada da će ubuduće institucije djelatnost nekih novih diva pratiti na tehničkoj razini dostojnoj njihova talenta.

Ivan Ćurković