Određenje dobra života

Određenje dobra života

Iz perspektive kulturnog relativizma, ljudska prava nisu izvedenica iz vječnih i apsolutnih moralnih zakona univerzalno prihvatljivih svim razumnim osobama, nego kulturni produkt jedinstvenih povijesnih okolnosti europske civilizacije

Relativizam je, kako ga je nazvao Clifford Geertz, »anti–junak s tisuću lica«, ali jedno od tih lica pokazalo se posebno kobnim za ideju univerzalnih ljudskih prava – ono kulturnog relativizma. Središnja ideja relativističkog pristupa jest ta da su moralne vrijednosti ljudski konstrukti, a ne rezultat spoznaje transcendentne Istine ili neizbježnih činjenica o ljudskoj prirodi, pa ako uistinu želimo razumjeti te vrijednosti ono što nam je potrebno jest analiza nastanka i značenja tih vrijednosti u sasvim određenoj zajednici, a ne izlazak iz Platonove pećine kao metafore uvida u svijet univerzalnih i apsolutnih Ideja. Ne treba nas, stoga, čuditi da su najdosljedniji zagovornici kulturnog relativizma potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća bili upravo antropolozi – Edward Westermarck, William Graham Sumner, Frantz Boas i njegovi sljedbenici Ruth Benedict, Margaret Mead i Melville Herskovitz – koji su istraživanjima različitih tradicionalnih i tehnološki nerazvijenih zajednica pokazali kako te kulture imaju veoma različite moralne i društvene norme od onih koje su zapadna industrijska društva uzimala kao normalna za sva ljudska bića. Ta su istraživanja potvrđivala da ono što su teoretičari prirodnih prava uzimali kao neizbježan segment svakog postojećeg etičkog sustava nije ništa više od univerzaliziranja lokalnih običaja. Njihov je zaključak bio da se sklonost razvijenoga Zapada objašnjavanju tih razlika primitivizmom, iracionalnošću i praznovjerjem tradicionalnih zajednica temelji na etnocentričnim predrasudama hranjenima kolonijalnim interesima. Argument zagovornika kulturnog relativizma jest taj da svaka zajednica posjeduje svoj skup vrijednosti i razumijevanje racionalnosti u kojem su one utemeljene te se moralni argumenti (uključujući i argumente o ljudskim pravima) trebaju interpretirati isključivo u tom kontekstu. Slijedeći tu logiku, dolazimo do zaključka da ne bismo smjeli rangirati moralne norme jedne zajednice superiornijima onima druge zajednice, jer riječ je samo o različitim načinima reguliranja društvenih odnosa unutar određene kulture. Primijenimo li tu liniju argumentacije na pitanje ljudskih prava, prisiljeni smo gledati na njih kao na ništa više od filozofskoga konstrukta nastala u posve određenim povijesnim okolnostima. Riječ je o Golemu moraliteta sagrađenu na upitnim metafizičkim tezama i ideološki obojenim pretpostavkama o ljudskoj naravi. Kulturni relativizam dovodi u pitanje bilo koji univerzalistički koncept, pa time i ljudskih prava kao univerzalistički koncept par excellence.

Iz perspektive kulturnog relativizma, ljudska prava nisu izvedenica iz vječnih i apsolutnih moralnih zakona univerzalno prihvatljivih svim razumnim osobama, nego kulturni produkt jedinstvenih povijesnih okolnosti europske civilizacije. Kako Sumner argumentira u svojoj studiji Folkways: »prava nikada ne mogu biti 'prirodna' ili 'Bogom dana' ili apsolutna u bilo kojem smislu te riječi. Moralitet grupe u određenom povijesnom trenutku je zbroj tabua i propisa u njihovim običajima (folkways) kojima se određuje ispravno ponašanje. Stoga, moral nikada nije intuitivan. On je povijesno, institucionalno i empirijski određen.« Ako moralne norme imaju smisla isključivo u određenom kulturnom kontekstu, onda je vrednovanje takvih normi iz perspektive druge kulture neizbježno oblik moralnog imperijalizma. Kada ne postoji neutralna ili zajednička pozicija iz koje možemo kritizirati ili osuditi moralne vrijednosti drugih kultura svaki pokušaj utemeljenja univerzalnih moralnih načela vodi u slijepu ulicu.

Izlazak iz te slijepe ulice može nam ponuditi pluralistička teorija ljudskih prava. Početna pretpostavka te teorije jest da je ostvarenje dobra života cilj kojemu, neovisno o kulturi ili moralnoj tradiciji iz koje proizlazi, teže sva razumna bića. Pluralistički pojam dobra života vodi se tankom koncepcijom dobra kako bi obuhvatio veoma različite i često nekompatibilne načine života koji su vrijedni ostvarenja. Istodobno, pluralistička je tanka koncepcija dobra života univerzalistička: ona propisuje minimum koji svaki život treba sadržati da bismo ga mogli nazvati dobrim. U tome se pluralizam bitno razlikuje od kulturnog relativizma. Iako pluralizam uzima iznimno široku paletu međusobno sukobljenih ili nesumjerljivih vrijednosti i praksi koje mogu biti konstitutivni elementi dobra života, on ne prihvaća relativistički argument prema kojem nije moguće donijeti vrijednosni sud o nekima od tih vrijednosti i praksi, pa čak ni otvoreno ih osuditi.

Koji je odnos između normativnog ideala dobra života i ljudskih prava? Ljudska su prava instrument čija je zadaća zaštititi minimalne uvjete i odrediti moralna ograničenja svake koncepcije dobra života. Njihov je posao identificirati univerzalni sadržaj svakog života koji želi biti opisan kao dobar. Rječnikom teorije ljudskih prava: 1) povreda naših prava nikada ne može biti dio onoga što bismo nazvali dobrim životom, te 2) povreda prava drugih nikada ne može biti dio onoga što bismo nazvali dobrim životom.

Takvo određenje dobra života pod jasnim je utjecajem Aristotela i njegova poistovjećenja pojma eudamonie s dobro živjeti i dobro djelovati. No, Aristotel određuje telos ljudskog djelovanja obuhvatnije, favorizirajući život građanina (vođen razboritošću) i život mudraca (život kontemplacije o nepromjenjivim stvarima) nad svima ostalima. Nasuprot tome, pluralističko je određenje ljudskog dobra minimalističko, a ne teleološko: ono se na bavi određivanjem telosa dobra života, nego samo minimalnim preduvjetima koji moraju biti zadovoljeni kako bi određeni život uopće mogao biti okarakteriziran kao dobar. Drugim riječima, ono slijedi logičku formu Aristotelove definicije bez pozivanja na njezin kontroverzan širi sadržaj. Tanka koncepcija dobra života definira isključivo minimum bez kojega ni jedan život ne bi smio biti opisan kao dobar, dok je na širokim koncepcijama različitih moralnih tradicija da osiguraju ostalo. Dakle, iako pluralistički ideal dobra života uvažava velik broj širokih koncepcija dobra, on isključuje sve one koncepcije koje ne poštuju ljudska prava i time nudi polazišnu točku za vrednovanje različitih moralnih tradicija.

Enes Kulenović

Enes Kulenović (1976) studirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te filozofiju i politologiju na Duke University u SAD. Magisterij iz političkih znanosti stječe na FPZ–u, a magisterij iz političke filozofije na York University u Velikoj Britaniji. Radi kao asistent iz političke filozofije na FPZ–u. Autor je knjige Sloboda, pluralizam i nacionalizam: politička teorija Isaiaha Berlina.