Ni banane ne rastu u mraku

Ni banane ne rastu u mraku

U zasluge gostujućega redatelja, pored svojevrsne kratke škole za virovitičke glumce, najprije se upisuje specifično mračna atmosfera predstave postignuta izvrsnim svjetlom, glazbom i scenografskim minimalizmom. Sve to postavlja glumu u prvi plan

Malo–veliko Kazalište Virovitica upustilo se u izniman produkcijski zahvat – pod dramaturškim vodstvom Jasena Boka izvedena je i izvezena praizvedba domaćega teksta, doveden cijenjeni inozemni redatelj te otvorena mogućnost inozemnih gostovanja. Za recept bi se gotovo moglo tražiti autorska prava kao na patent pridavanja međunarodnoga značaja lokalnom kazalištu.

Novi tekst Ivana Vidića Život u sjeni banane litavski je redatelj Cezaris Graužinis postavio istodobno s virovitičkom i slovenskom podjelom i tako stvorio dvije različite predstave, koje su se, zasad, spojile tek jednom na praizvedbi u sklopu ovogodišnjega festivala Ex Ponto u Ljubljani.

Autor koji nikad nije bježao od suvremenih tema, sredina i ozračja, u privatnom je ratu protiv tranzicijskih nevolja napisao tekst plošniji od prijašnjih, i zato možda još snažniji u kritici. Dok se Veliki bijeli zec bavio snovitim odrastanjem u nesklonim vremenima što jedu svoju djecu, Octopussy je bila grandiozna freska koja spaja klasičnog Edipa, kriminalistički zaplet i mitsku okrutnost života na kršu. Iako ni ovdje ne nedostaje literarnih poveznica, od kojih je Ifigenija tek najočitija, Život u sjeni banane jednostavniji je u strukturi, zbijen na jedno prizorište i tek četiri lika. Priča je naizgled jednostavna: obitelj tipičnoga hrvatskog tranzicijskog skorosteka, koji nelegalno vlasništvo nad tvornicom, bez mnogo brige za egzistencije koje tako uništava, pokušava prodati američkom katoličkom biznismenu domaćih korijena. Pritom ni njemu ni njegovoj gospođi nije važna prava cijena te transakcije, pa makar to bila i njihova kći.

U tekstu je manje privlačan sam podosta klišejiziran zaplet, koliko upisani, ali tek dotaknuti brojni aktualni društveni problemi koji uvjetuju motivacijske instinkte likova. Poseban sklop čini kći, studentica indologije koja u pokušaju izlaska iz staklenog zvona dobrostojeće obitelji na brutalan način saznaje što je to pravi život. S druge je strane njezina majka, koja je to davno naučila, i koja, unatoč civilizacijskoj raskoši u kojoj živi zadržava arhetipski, patrijarhalni duh čak i više od oca, suvremenoga poslovnog čovjeka koji također nije odveć evoluirao od kokošarskog mentaliteta. Naslovne banane koje bezuspješno sadi njegov su san, neostvariva idila obiteljske ili tek osobne sreće, a autoru su poslužile, preko razgovorne sintagme, i kao implicitni komentar o tranzicijskom životu u banani.

U zasluge gostujućega redatelja, pored svojevrsne kratke škole za virovitičke glumce, najprije se upisuje specifično mračna atmosfera predstave postignuta izvrsnim svjetlom Damira Gvojića, glazbom Martynasa Bialobžeskisa i scenografskim minimalizmom. Sve to postavlja glumu u prvi plan, pa iako virovitički ansambl još nije očito napredovao, sad je u tišinama Blanke Bart te pogotovo obično i odveć ekspresivna Draška Zidara primjetna nova ozbiljnost. Kontrapunkt, i sigurno najkontroverznija točka predstave, lik je Amerikanca Gorana Košija, dotjeran do klaunskog apsurda glasom, stasom i kostimom. Kao jednostavna suprotnost općenitoj crnini predstave, on je najveći Graužinisov odmak od suhoga realizma, i svojevrsna zagonetka – možda komentar boljeg i razvijenijeg svijeta, prikaz druge strane istoga domaćeg mentaliteta ili tek neodredivi odjek redateljeve očaranosti cirkusom. Kao u tekstu, i u izvedbi je najgore prošla kći Jelene Perčin, koja ni u komičnom ni u tragičnom ključu ne prelazi rampu, osim ako se ne čita tek kao odveć naturalistički odigrana nesigurnost mladosti. A upravo o njoj Vidić uvijek (crno) piše.

Igor Ružić