Nevine žrtve

Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka (u suradnji s Teatro Nacional DoNa Maria II iz Lisabona i Teatro Stabile sa Sardinije): Edoardo Erba, Tena Štivičić, Rui Zink (prema Pustolovinama Harlekina i Kamile Carla Goldonija), Goldoni Terminus, red. Toni Cafiero

Nevine žrtve

Osnovni je problem predstave određeni sraz između čvrste klasične dramaturgije, u kojoj postoji kronološki poredana priča kojoj, čini se, teži redatelj i dramaturg Toni Cafiero, i ludičkog, kaotičnog anti(sustava) fragmentarne dramaturgije koji se mogao žešće razraditi upravo zbog tri različita teksta tri različita pisca

U posljednje dvije sezone Talijanska drama ostvaruje u hrvatskom glumištu gotovo nepostojeće inicijative narudžbi dramskih tekstova i projekata s određenom temom. Takvo promišljeno kreiranje repertoara svakako valja pozdraviti, osobito ukoliko ga smjestimo u kontekst repertoarne anarhije domaćih kazališta. Posljednji je projekt Talijanske drame ambiciozno koncipiran – angažirano je troje suvremenih pisaca iz tri zemlje (Tena Štivičić iz Hrvatske, Edoardo Erba iz Italije i Rui Zink iz Portugala), koji su napisali tri jednočinke temeljene na Goldonijevim Pustolovinama Harlekina i Kamile, a predstava je ostvarena u suradnji s kazalištima iz Lisabona i Sardinije. Osim toga, nakon premijerne izvedbe u okviru Riječkih ljetnih noći, Goldoni Terminus uspješno je izveden na otvorenju Venecijanskoga bijenala.

No, zanimljiva ideja rezultirala je ne posve uspješnom predstavom. Početak predstave razrađen je u obliku estradnog showa: glumci plešu, pjevaju i obraćaju se izravno publici. Takav početak posve točno na suvremeni način priziva komediju dell’ arte, čijim se canovaccima Goldoni nadahnuo pišući Pustolovine Harlekina i Kamile. No, ubrzo shvaćamo da je navedeni izvedbeni diskurs prisutan samo u pojedinim prizorima, koji unutar čvrstih tekstualnih struktura djeluju više kao njezini efektni ukrasi nego kao homogeno tkivo. Osnovni je problem predstave određeni sraz između čvrste klasične dramaturgije, u kojoj postoji kronološki poredana priča kojoj, čini se, teži redatelj i dramaturg Toni Cafiero, i ludičkog, kaotičnog anti(sustava) fragmentarne dramaturgije koji se mogao žešće razraditi upravo zbog tri različita teksta tri različita pisca. Predstava bi otišla u mnogo zanimljivijem smjeru da se uvodni prizor tretirao kao njezina paradigma – dakle, da se i unutar igre napisanih tekstova slijedilo načelo igre, prerušavanja, predstavljanja (da su glumci sve vrijeme primarno glumci koji igraju određene situacije), umjesto što se skrenulo u klasični mimetički izvedbeni kod. Otklon od klasične mimeze priziva i jednostavna scenografija Joséa Manuela Castanheira, kojom dominira prazan scenski prostor. Otvorena je struktura dopuštala i poigravanje ulogama u smislu da je više glumaca moglo glumiti jedan lik, i obratno, da je jedan glumac mogao glumiti više likova, umjesto što je ostala unutar ponovno klasično raspoređene podjele uloga. Čini mi se da bi realizacija ovako mišljena projekta mnogo bolje pošla za rukom redatelju ludičkog senzibiliteta primjerice Pippa Delbona negoli Cafieru, koji je sve nastojao poslagati po principu uredne, građanske logike, pa je tekstove Erbe, Tene Štivičić i Zinka uspio spojiti u kronološki smislenu cjelinu, no pritom je morao osiromašiti neke od važnih dimenzija određenih likova i odnosa. Iako Cafiero ima smisla za stvaranje atmosfere, a u tome mu pomažu koreografija Silvije Marchig i glazba Darka Jurkovića, mnogi su vizualno atraktivni prizori posve nepotrebni, te imaju puko izvanjsko djelovanje ukrasa. Također, Cafiero se vrlo nemušto koristi humornim redateljskim dosjetkama, tako da duhoviti izvedbeni detalji zrače otužnom željom za duhovitošću nekoga tko po naravi nije duhovit, nego mu i smijeh proizlazi iz uredne racionalne slagalice. Što se pak samih tekstova tiče, jedino je Tena Štivičić uspjela žešće unijeti suvremeni diskurs u Goldonijev teatarski svijet, što je dijelom bio idejni cilj projekta.

Glumačka je ekipa zdušno i energično funkcionirala, no među glumcima (Giovanni Battaglia, Leonora Surian, Mirko Soldano, Rosanna Bubola, Rita Cruz, Woody Neri, Massimo Nicolini, Piergiuseppe Di Tanno) ipak valja istaknuti Elenu Brumini, koja je postigla uvjerljiv luk od vrckave naivke Kamile do nevine žrtve svijeta show-businessa, dosegnuvši vrhunac u potresnom završnom prizoru izbezumljena plesa.

Tajana Gašparović