Nekomunikativno žarište

Nekomunikativno žarište

Kadence roga i klarinetski zvrk poskočice, za djelić će asocijativne mrene prizvati i kakav nesvjesni folklor u Paraćevoj glazbi, a ponovljena interpretacija Radovana Vlatkovića za kojega je Koncert i skladan, zajedno je s pouzdanim orkestrom pod Tarbukovim vodstvom dostojno orisala to zahvalno, no gotovo antikoncertantno, malo platno s čvrstim autorskim potpisom

I svaka metla ispočetka – od svijeta rođenoga baš i samo za trenutak novoga u kojemu nikada i nitko, ni na jednome mjestu u prošlosti, nije prepoznao originalnost nadolazećih pravila i sadržaja! A tako je nekako i ured Glazbene proizvodnje HRT–a označio i proglasio i svoju novost za novosezonsku seriju koncerata iz Majstorskoga ciklusa, čije priredbe u Velikome Lisinskom, a zapaženo je to već nakon odrađena dva termina, resi i nekomunikativno obrađeno žarište s unaprijed snimljenom i potom reproduciranom, monološko–govornom temom na bijelome platnu. I nije važno sada da li je pritom kolektivna svijest ponovno zaboravila repliku sličnih zbivanja za javnih nastupa nekada i Zagrebačkih simfoničara i samo Simfoničara RTZ–a, sada Simfonijskoga orkestra HRT–a, koja je u izravnome radijskome prijenosu i također u live obliku, i za posjetitelje u dvorani barem povremeno emitirala tekstovne i razgovorne odjeljke o skladateljima i njihovim stilskim žarištima. Važnija je, dakako, slika zamračena prostora prije izvedbe žarišne točke koncerta, što na pitanje tematskoga odredišta djela »koje nije dio standardnoga repertoara«, kao s neba prekida komunikativnost jezgre koncertne dramaturgije bez ponuđena odgovora. Ili, u odgovorima i razmišljanjima dirigenta Mladena Tarbuka, kornista Radovana Vlatkovića te sama žarišnoga skladatelja Frane Paraća za posljednjega programa radijskoga orkestra (25. listopada), raspoloživa kratkoća vremena logično vidi i nudi tek natuknicu o možebitnu (i muzikološkome i fenomenološkome) položaju i mjestu kakva djela u vremenu vlastite sadašnjosti i budućnosti.

I što ostaje nakon odgledane i odslušane, možda četiriminutne poruke o pretenciozno najavljivanu (a nekomunikativnu) žarištu Majstorskoga ciklusa? Ogoljela struktura sama koncerta s nes(p)retnom polarizacijom prvoga i drugoga dijela, čija mastodontska završnica s Brucknerovom 6. simfonijom, za doručak guta nesvagdašnju minijaturnost te karakternu i stilsku neujednačenost i udaljenost skladateljskoga trolista s početka večeri. Tako je, vjerojatno potaknut prijedlogom inače vrsna solista za rogom, Vlatkovića, u raspored naknadno umetnut Larghetto skladateljskoga naturščika Emanuela Chabriera, a zahvaljujući čijemu se samoučenju – kako to lijepo piše u tiskanoj cedulji – taj autor i »odvojio od zvanične(!) francuske tradicije druge polovine 19. stoljeća«, svojim poluzabavnjačkim štihom slobodno mogao ostati ondje gdje je i dosad od svih zaboravljen boravio. I ako je u stilu kakva podulja dodatka prva izvedba Chabrierova uratka u nas na neobičan način otvorila prozor posljednjega programa radijskoga sastava, Bersina simfonijska pjesma Hamlet barem se po etnosu i najavi modernosti u hrvatskoj glazbi, približila jednako neobičnoj konciznosti Koncerta za rog i orkestar Frane Paraća. Smještena u žarište zanimanja i organizatora i interpreta, Paraćeva partitura s drukčijim polazištem melodije i ritma, u desetak minuta s tamnijom bojom i lajtmotivičkom dubinom bas–klarineta, gotovo neparaćevski (nemediteranski) razvija troslojnost kratkih (u brzoj središnjici i sporoj završnici ulančanih) stavaka na zrcalni obrazac vanjskih epizoda. Kadence roga i klarinetski zvrk poskočice, za djelić će asocijativne mrene prizvati i kakav nesvjesni folklor u Paraćevoj glazbi, a ponovljena interpretacija Radovana Vlatkovića za kojega je Koncert i skladan, zajedno je s pouzdanim orkestrom pod Tarbukovim vodstvom dostojno orisala to zahvalno, no gotovo antikoncertantno, malo platno s čvrstim autorskim potpisom.

Po naravi neupitne genijalnosti, pak, Verdijeva Messa da Requiem uvijek je i usprkos čak i ovakvima i onakvim izvedbama i koncepcijama, vrelo apsolutne komunikacije u žarištu svih interesa i svih naraštaja slušača. Velika je ipak šteta dogodi li se verdijanski pjev u nemuzicirajućem obliku, što je za nedavno preminulu Ljiljanu Molnar Talajić kao prvoklasnu interpretkinju Libera me, učinila Zagrebačka filharmonija i brojčano moćan vokalni sastav na čelu s dirigentom Vjekoslavom Šutejom (dvorana Lisinski, 30. listopada). A sve je upućivalo na događaj izvanredna sudružništva i sudbinske povezanosti: od salzburškoga slučaja iz velikoga Festspielhausa kada je kasnih osamdesetih, poput sada zagrebačkoga primjerka, svoj vjerojatno posljednji Rekvijem i baš uza Zagrebačku filharmoniju, Ljilja od rođenoga verdijanskoga soprana pjevala bez pljeska publike na svršetku odumiruće molbe – do slučaja glazbe izabranika dobroga anđela iz majušna busetskoga seoceta, u čijemu pjevanju za mrtve i živi požele biti dijelom najopere među literaturom sakralnoga tipa. No, kako to obično biva, očekivanja umiju iznenaditi i najblagonaklonije, a umjesto prepuštanja glazbi što glazbu ljubi beskrajno, najnoviji zagrebački Rekvijem s premalo je muziciranja, u prljavoj (prostoj) verziji odreda neurednih vokalnih i instrumentalnih eskapada, protutnjao Verdijevim velemajstorskim djelom.

Recordare, Lacrimosa, Hostias, Agnus Dei, Lux aeterna, samo neke su od krhotina opasno narušena zdravlja u pjevanju solističkoga dueta, kvarteta i terceta, uz čak i komične, a tragične izlete violina i posebno flauta i piccola na umnožene (i kontrapunktski oblikovane) linije Verdijeve Mise. U klimavim tempima između orkestra i vokala, a s pojačanom notom zaglušujućih dinamičkih kontrasta pa kojima zaštićen dramaturgijom Božjega gnjeva ponosno jaše maestro Šutej, neuređena šuma zvuka i nije mogla kontrolirati pojedine i ljepše odjeljke, primjerice u združenim zborovima Splitske opere i I. G. Kovačić, te sonorno nosivu basu Luciana Batinića. Malo svijetli mezzo, malo tamnomutni alt Mađarice Andree Szanto kako–tako je brodio verdijanskom frazom Liber scriptus, o koju se s falsetnim pianom u blago nižoj, jecajućoj maniri za Ingemisco i Hostias, pridružio i korejski tenor Alfred Kim.

Last, but not (nikako!) least – sopran u Libera me za prvorođence Verdijeve Messa da Requiem, uz čiji luk, dah i naglasak sve prolazi i sve pada! Da, i to je ta suprotnost o kojoj pri izboru najsola treba voditi računa, a koja je u subretskome stasu, nastupu i pjevanju Ludmile Slepneve definitivno, a prividno pokorila i pokopala nepokorivu Verdijevu riječ. Zlorabeći odveć otvoreno široko uspinjanje na najviše točke, manekenski elegantna Ruskinja u krhkoj je čistoći najviših registara izlijetala sa staze nevina Mliječnoga puta od tisuću treperavih zvijezda, da bi vapeći za glasom u pustari osame, afektirajući uživljeno molila za oprost i Boga i Čovjeka pod živom koprenom sjene Giuseppea Verdija.