Melankolični humor

Melankolični humor

S velikom pomnjom i zasluženo najvećim poštovanjem prema tekstu, možda čak i sa sviješću da možebitne dramaturške zahvate, odnosno sažimanja, dolikuje prepustiti sljedećim uprizorenjima, umjetnički ansambl ZKM u potpunosti je potvrdio vrijednosti autorskog glasa Tene Štivičić u našoj sredini i njezina precizna, pronicava i kultivirana dramskoga pisma

Prema pomalo ironičnim riječima Petera Brooka svaki, recimo reprezentativan, kulturni događaj mora u sebi sadržati stanovitu, ni preveliku ni premalu, ali svakako primjetnu dozu dosade. Toga ne nedostaje ni uspjeloj (trosatnoj sa stankom) praizvedbi uspjele nove drame Tene Štivičić Krijesnice na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih, u režiji u Hrvatskoj već dulje vrijeme po priznatim rezultatima rada udomaćena Janusza Kice. No sve što se dalje može reći nakon gledanja te predstave u prilog je autorici i izvođačima, što su donijeli suptilan humor i blagu sjetu osjetljivoj publici.

O kazališnim uspjesima Tene Štivičić stizali su u kronično uspavan kazališni Zagreb glasovi iz Ljubljane, Beograda i Londona, koji joj je postao boravište. S velikom pomnjom i zasluženo najvećim poštovanjem prema tekstu, možda čak i sa sviješću da možebitne dramaturške zahvate, odnosno sažimanja, dolikuje prepustiti sljedećim uprizorenjima, umjetnički ansambl ZKM u potpunosti je potvrdio vrijednosti autorskog glasa Tene Štivičić u našoj sredini i njezina precizna, pronicava i kultivirana dramskoga pisma. Temeljnom odlikom toga rukopisa, koji se iskazuje akcijskim, izrazito govornim dijalogom, čini se da je prividna fragmentarnost rasutih epizoda i začetaka dramskih odnosa među raštrkanim licima u panorami rastanaka vođenoj i raspoređenoj tako da se svi fragmentarni prizori postupno stapaju u odmjereno dinamičnu, namjerno nedorečenu dramsku cjelinu punu slutnji i nagovještaja, globalno prepoznatljivih u svakoj kazališnoj sredini.

Nismo biljke, nemamo korijena nego noge, a po mogućnosti i krila, koja će nas ponijeti kamo god poželimo – tako bi otprilike mogla o sebi reći lica ove drame koja punim plućima udišu zagušljv (prozori se ne otvaraju, nikakvih vidika nema) zrak u bezimenoj zračnoj luci, gdje čekajući da prođe nevrijeme doživljuju čitav splet rastanaka. Prividno to su rastanci od bezbrižne mladosti (zanosna mlada Ruskinja Olga u najmarkantnijoj interpretaciji Jadranke Đokić hrli u obećanu zemlju Ameriku), od diskretno voljenih osoba (fatalno definitivno mimoilaženje potencijalno skladna para životnih suputnika Klare i Martina, koje igraju Doris Šarić Kukuljica i Sreten Mokrović), od kratkotrajne iluzije o mogućoj uzjamnosti (tragikomični par turista koji čine Žana Ksenije Marinković i Toni Pjera Meničanina), od prijateljevanja sa čašicom (poput blizanki nerazdružive stjuardese koje igraju Suzana Nikolić i Nataša Dorčić), od naporna radnog dana (osoblje zračne luke na čelu s Uršom Raukar), sve do jedinog starca među putnicima (Vanja Drach), koji nakon što napokon sazna da ga nigdje nitko ne želi i ne čeka i da nikomu nije potreban zaspe, čini se zauvijek, ali se – sve je samo igra – probudi nakon što su prošle čistačice koje poput onih na kraju Krležine Lede, komedije jedne karnevalske noći, dolaze pomesti smeće što su ga ostavili prolaznici.

Scenografija Slavice Radović majstorski dočarava ambijent zračne luke, režija u suradnji s koreografijom Blaženke Kovač Carić i izvrsno utkanom glazbom i songom Stanka Juzbašića, niže prizore tragikomičnog zastoja kaotične strke s glumcima u kostimima Doris Kristić, koji svi odreda na visini zahtjeva putuju umjesto nas niotkuda nikamo ili, kako tragom Samuela Becketta glasom Žane govori autorica: »Kamo? Ne možemo nikamo. Mi smo nigdje. Nema se kamo ići, nema se što raditi…« Srećom, život se u ovoj drami ne predaje ravnodušnosti, nego tinja poput neugasivih krijesnica iskrama humora i melankolije kao brane od beznađa.

Marija Grgičević