Manje od očekivanog

Manje od očekivanog

Peti zagrebački filmski festival po mnogim je elementima, a i po broju gledatelja, nadmašio prethodne i još se više dokazao kao jedan od središnjih kulturnih događaja glavnoga grada, ali tomu su ipak ponajmanje pridonijeli cjelovečernji igrani filmovi, koji su najčešće u središtu zanimanja gledatelja

Situacija je takva dobrim dijelom i zato što prijašnji pobjednici festivala Kinez Li Yang (Slijepo okno) i Rus Andrej Zvjagincev (Povratak) svojim drugim filmovima znatno zaostaju za sjajnim prvencima, iako službeni žiri nije dijelio dojmove većeg dijela i kritike i publike, pa je Zvjagincev s Izgnanstvom još jednom pobijedio u Zagrebu. On i ovdje pokazuje mnoge elemente iznimna redateljskog umijeća, posebice u načinu kako vizualno efektni krajolici korespondiraju s duševnim stanjima i osjećajima, te u radu s vrsnim glumcima koji vrlo suspregnutom interpretacijom više u tišinama no u malobrojnim dijalozima na vrlo dojmljiv način otkrivaju svoje prave karaktere. Slijed tragičnih događanja pokreće žena kada kaže suprugu da je trudna, ali ne s njim (što je laž) da bi tako izvukla brak iz rutine u kojoj više nema prave komunikacije ni osjećaja, no čini se kao da fabula s mnogim neočekivanim (a ponekim i neuvjerljivim) obratima više služi kao pretekst za paradiranje redateljskim majstorijama no što doista zanima autora, a pretjerana duljina filma rezultira postupnim gubitkom pozornosti gledatelja i njegovim sve manjim interesom za sudbine protagonista.

Li Yang se i u Slijepoj planini bavi nehumanim odnosima na rubu kineskoga društva početkom devedesetih u priči o fakultetski obrazovanoj djevojci koja je na prijevaru prodana za ženu u izolirano planinsko mjesto. Prizori suvremenoga ropstva od okrutnog kažnjavanja za svaki neposluh do silovanja koje izvodi njezin suprug uz pomoć roditelja, te uspješno suprotstavljanje cijeloga sela u kojem su brojne na isti način kupljene žene policiji koja konačno pokušava osloboditi protagonistkinju šokantno djeluju na gledatelja, ali kao da se autor time zadovoljava i niže vrlo slične sekvence bez nekoga bitnijeg dramaturškog pomaka, tako da zanimljiva tema ne dobiva i osmišljeniji scenaristički i redateljski okvir.

Nasuprot tomu iznimnu scenarističku imaginaciju i vrhunsko redateljsko umijeće u svom prvencu California Dreamin' pokazuje Christian Nemescu, koji je također već pobijedio u Zagrebu s kratkim filmom Priča iz bloka C. Zaplet filma nastaje u trenutku kada šef željezničke postaje u zabačenom rumunjskom selu zbog nedostatne dokumentacije zaustavlja vlak kojim Amerikanci prevoze specijalni radar na granicu sa Srbijom u doba NATO–ova bombardiranja 1999. Sraz dvaju mentaliteta i dviju potpuno drukčijih civilizacija, ali i sukobi između samih mještana proizašli iz društvenih promjena u tranzicijskoj zemlji, poslužili su Nemescuu za iznimno duhovito i značenjski slojevito poigravanje na rubu tragikomedije i groteske i vjerojatno bi film bio remek–djelo da dvadesetsedmogodišnji autor nije poginuo u prometnoj nesreći prije završetka rada na filmu. Iako bi dvoipolsatnom filmu bilo nužno kraćenje zbog pravoga ritma, ipak je i postojećem obliku u Zagrebu bio jedan od najzanimljivijih filmova.

Znatan dio ostalih filmova nije se niti približio dometima ovog nedovršenog ostvarenja, iako su sadržavali barem poneki vrijedan element, ali nisu do kraja funkcionirali kao cjelovita djela. Među njima je najrenomiraniji turski Takva – čovjekov strah od Boga Őzera Kiziltana o siromašnom, ali iskrenom vjerniku koji dobivši bolje plaćen posao susreće više ljudi i vidi religijsko licemjerje, ali i promjene na sebi koje ga plaše mogućom Alahovom kaznom. Redatelj uspijeva držati dosljedan redateljski stil, podređen radnji i autentičnosti sredine do pred kraj, kada, želeći podcrtati svoju poruku naglašenim ekspresivnim rješenjima, gubi jedinstveni ton. Izraelske Meduze Shire Geffen i Etgara Kereta u prvoj polovici ne uspijevaju privući gledatelja paralelnim pričama prilično pojednostavnjenih i ne odveć zanimljivih likova, da bi prema kraju dobile na dramatičnosti i redateljskoj invenciji. Belgijsko–njemačko–nizozemski Khadak Petera Brossensa i Jessice Hope Woodworth pretenciozna je drama o naivno sagledanu sukobu industrijalizacije i života u skladu s prirodom u Mongoliji, upotpunjena vračevima i korespondencijom s prastarim bogovima, u kojoj tek vizualna atraktivnost i nekoliko efektnih glazbenih scena pokazuju da autori nisu bez talenta. A kada je o naivnosti riječ, onda je zanimljiviji Orao protiv morskog psa Taike Waititija, gdje je naivnost namjeran osnovni ton filma koji sa simpatijom i duhovitošću prikazuje dogodovštine svojih blago retardiranih protagonista, no autor ima manje uspjeha u prizorima kojima želi dati dublja značenja. Što se zabavnosti tiče, ipak je cjelovitija (doduše nešto preduga) srednjostrujaška slovenska kombinacija melodrame i komedije Pijetlov doručak Marka Naberšnika o seoskom autolimaru koji je zaljubljen u Severinu i njegovu šegrtu koji održava vezu sa ženom lokalnoga moćnog muljatora.

No, tek bi se za tri vrlo različita filma moglo ustvrditi da su potpuno cjelovita ostvarenja visoke vrijednosti. Efektnom crno–bijelom slikom, a još više temom – biografijom Iana Curtisa, pjevača Joy Divisiona, nagradu publike osvojila je britansko–američka Kontrola Nizozemca Antona Corbijna, vrlo složeno sagledavajući mnoge, često i kontradiktorne, sastavnice života i stvaranja rano preminula glazbenika. Iako nimalo ne podilazi publici, još snažniji dojam ostavlja povremeno čak i mučna srpska krimić–drama Klopka Srdana Golubovića o čovjeku koji novac za operaciju kojom bi spasio sinov život može dobiti jedino tako da počini umorstvo. Kroz tu ekstremnu situaciju autor uspijeva vrlo nijansirano prikazati i mijene u tranzicijskom društvu, obiteljske odnose te probleme savjesti na razmeđu zločina i kazne. Tim se filmovima priključuju i Živi i mrtvi Kristijana Milića efektnim redateljskim rješenjima prikazujući dvije usporedne radnje u kojima se u razmaku od pola stoljeća na istom mjestu u BiH skupina boraca nastoji izvući iz opsade. Borba za preživljavanje, egzistencijalna muka u kojoj nadmoćni protivnik nije ljudsko biće nego samo prijetnja, vrlo sugestivno pokazuje užas rata.

Ipak, bez obzira na to što su gotovo svi filmovi na ZFF–u pristigli sa već osvojenim nagradama na drugim smotrama, čini se da je prethodnih godina bilo više filmova za pamćenje.

Tomislav Kurelec