Kratka biografija Ljube Wiesnera

Kratka biografija Ljube Wiesnera

Ljubo Wiesner rodio se 2. veljače god. 1885. na Vrhovcu, za onda krajnjoj periferiji Zagreba (današnja Mandaličina ulica), gdje upravo u ono doba stadoše nicati prve tvornice i kuće u zelenilu šuma, vrtova i voćnjaka. Otac Vjekoslav Livadić, saradnik na »Viencu«, prijatelj Frana Folnegovića i Augusta Šenoe, novelista, pisac Bosančica i Svjetla i sjene, svrši mlad u Stenjevcu. Majka, »raba Božja«, žena pobožna i staroga kova, bila je poslije muževe smrti pralja, dvorkinja, neko vrijeme župnička gazdarica u Vivodini kod Krašića i najposlije, kroz 40 godina, garderobijerka u kazalištu, te je s mukom školala i odgajala sina. Umrla je kao starica od 73 godine prije par godina. Njoj je Ljubo Wiesner ostavio plastičnu uspomenu u nekoliko svojih pjesama.

»Špilšul« kod sestara milosrdnica u Samostanskoj

ulici, pa pučka škola i ministriranje firmenom kumu, kasnijem biskupu Langu, pa gimnazija (gornja i donja) u Zagrebu, te poslije consiliuma abeoundi (savjeta da sam napusti školu) u Karlovcu, a potom se Wiesner posvećuje novinarstvu obredavši redom sve zagrebačke listove: socijalističku »Slobodnu riječ«, »Obzor«, »Hrvatsku (pa Jugoslavensku) njivu«, »Jutarnji list«, »Novosti« i »Narodne novine«, iz kojih je konačno za vrijeme Jevtićeva režima, otpušten na temelju denuncijacije.

Počeo se javljati pjesmama dosta rano, u starčevićanskoj »Mladoj Hrvatskoj« naprednjačkom »Hrvatskom đaku« pa u »Steklišu«, »Hrvatskoj smotri« i »Savremeniku« God. 1908. pokrenuo je list za kulturno zbližavanje Hrvata i Slovenaca »Sutlu« u zajednici s pjesničkim drugovima Karlom Häuslerom, bivšim seljačkim zastupnikom, i Slovencem Antonom Novačanom, danas odličnim novelistom i dramatičarom, a inače generalnim konzulom u Braili, Kairu i najposlije Celovcu.

S njim i s još nekim mladim literatima pokreće 1917. godine »Grič«, umjetničku smotru, koja je pred svršetak rata, a u perspektivi skorog ujedinjenja, još uvijek u Austro–Ugarskoj, kroz regionalističke teorije otvoreno propagirala decentralizaciju u budućoj ujedinjenoj državi God. 1920. pokreće i uređuje s Milanom Begovićem »Kritiku«, a od 1926. do 1929. kao društveni potpredsjednik urednikom je »Savremenika«, organa Društva hrvatskih književnika.

Boravio je dva puta u Parizu, prvi put 1920, nekoliko mjeseci na vlastiti trošak, drugi put, cijelu godinu 1926, kao stipendista Stjepana Radića, ondašnjeg ministra prosvjete, i grada Zagreba. God. 1928. boravi četiri mjeseca u Rimu, sve u cilju prikupljanja podataka o svojem prijatelju, »duševnom benefaktoru« i »zavodniku« A. G. Matošu.

God. 1914. uređuje za izdanja Društva hrvatskih književnika antologiju Hrvatska mlada lirika, a god. 1926. izdaje mu zagrebačka Narodna knjižnica (nepotpune) Pjesme, jednu od najboljih poslijeratnih lirskih zbiraka. Poslije toga malo je Lj. Wiesner publicirao stihova, objavljujući tek s vremena na vrijeme po koji esej iz oblasti literature, koji je uvijek dočekan kao neka literarna senzacija.

Prevodio je mnogo s njemačkog, francuskog, talijanskog, češkog i ruskog, tako Bertu Suttner (Dolje s oružjem!), Bebela (Žena i socijalizam), Zolu (Slom, Lurd, Rim), Merežkovskog (Florentinske novele), ogromno djelo Victora Hugoa Jadnici i dr.

God. 1924. počima izdavati u vlastitoj režiji kolekciju 1000 svjetskih pisaca (3 knjige), koju kasnije obnavlja u zajednici s jednim zagrebačkim tiskarom pod naslovom 1000 najljepših novela (72 knjige). Kolekcija, koja je donijela preko 300 novela od pisaca sviju naroda sa sviju kontinenata zemaljske kugle, postala je brzo popularna odličnošću prijevoda (uvijek s originala) i senzacionalnošću novih, nepoznatih imena. Na tom poslu izgubio je Ljubo Wiesner ravno 208.000 dinara, ali usprkos toj nedaći još uvijek nije klonuo.

Danas izdaje svoju vlastitu »Wiesnerovu biblioteku«, u kojoj su dosada izašle dvije knjige: Zbirka prijateljskih eseja A. G. Matoš – in memoriam o 20–godišnjici smrti i prekrasan roman Jacka Londona o vuku–psu Vučko.

Neke pjesme Ljube Wiesnera prevedene su do sada na njemački, francuski (Delagraveova antologija) i poljski. Povodom 50–godišnjice života i 30–godišnjice javnog rada konstituirao se u Zagrebu jubilarni odbor pod pokroviteljstvom Rudolfa Erbera i predsjedništvom dra Milana Zoričića i izdao prigodnu Spomenicu o Ljubi Wiesneru sa kritičnim studijama dra Ivana Krnica, dra Antuna Barca, Miroslava Krleže, Božidara Borka (Slovenca) i Stanislava Šimića.

Dr. Stjepan Orešković

»Samoborski list«, 15. listopada 1935.

Priređujući Sabrana djela Ljube Wiesnera, uočio sam da su podaci o njegovu životopisu vrlo siromašni, a dojam okljaštrenosti slike pjesnikova života još je veći kada se uvjerimo da se nekoliko prilično paušalnih podataka ponavlja bez provjere i bilo kakvih novih podataka. Tragajući za pjesnikovim tekstovima, te listajući relativno potpunu i pouzdanu bibliografiju njegovih Djela, imao sam na raspolaganju Wiesnerovu biografiju koja je sastavljena tek u nekim grubim crtama. Međutim, naišao sam i na neke nepoznate izvore u kojima se nalaze zabilježene mnoge činjenice iz njegova života, pa se tako malo–pomalo upotpunjavao i retabl njegova života, a djelomice i djela. Ljubaznošću gospođe Ivanke Brekalo, kustosice Samoborskog muzeja, doznao sam za dva teksta tiskana u povodu obilježavanja pedesetogodišnjice pjesnikova života u »Samoborskom listu«, Samobor 15. listopada 1935; na temelju kojih ta mutna slika biva jasnijom. Nisu potpisani, ali za tekst koji donosimo znamo da ga je napisao dr. Stjepan Orešković, samoborski odvjetnik, koji se očito zanimao pitanjima lokalne, odnosno zavičajne historiografije. Prenosimo ga u cijelosti.

Branimir Donat